Izvor: www.posavski-obzor.info

 Autor: Petar Kajinić

 Svoj na svome

Iz moga života izbrisaše i oteše mi mnoge želje i sne.  Od mene traže pristanak da se odreknem istine,  da se odreknem sebe i kažem da sam netko drugi, taj isti, ali sada opet drugačiji, prema nekom novom programu adaptiran, malo preuređen i dorađen.  Možda i ropstvo nije loše ako se širokogrudno prihvati, a mrvu dostojanstva odbaci iz svoje kože, jer,  zašto bi se sami sekirali kako bi zaradili kruh svoj svagdašnji?

Imamo mnoge koji nam nude patronate i kumstva pa tako svoj život povjeravamo i stavljamo u sigurnu ruku tuđinsku koja nam med nudi, a mač u srce zabija!

Dokle će ovo ići?

Kompletan članak možete pogledati ovdje

Da li do kraja kad više ne bude i nema novog početka? Zašto, zašto baš ja, zašto baš mi? Po novim pjesmama trebao bih prigrlit nepravdu koja mi  treba kao dokaz , pa sada, da je umjesto vijenca nosim i da me bode kao trnova kruna sve dok ne stigne dan, dan srdžbe, srdžbe kojoj utjehe nema. Nije moguće i ne mogu vjerovati da glavu tvoju i moju na pladnju žele pokloniti lupežima samo  zbog igre...

Zašto i ja ne bih igrao i bio svoj? Svoj na svome? Od kada bi to trebao biti grijeh? Da li sam tkomu dužan ikakvo pojašnjenje?

Imam li i ja braću i prijatelje? Što rade to braća moja?

Jedni  u dubokoj magli svoga neiskustva brzo su odustali od traganja za onom pravom istinskom stazom koja bi ih dovela do spoznaje i sazanja  da ništa nije uzaludno, da ništa nije bez smisla, pa ni gubitak. Sve ima svoj smisao.

Zalutavši u svojim brigama, za postignutim,  da im slučajno koja iskrica ne bi izletjela u zrak, zamračili su sve oko sebe i zaštitili debelima naslagama svoje uskogrudnosti i kukavičluka. Oni kao da umiru ili već tiho su na tom putu i nesvjesno se već opraštaju i od nas odlaze.

Jedni se već odavno guše u slasti zabluda,  u sjaju lažnih bogova koji im lažu i hrane sve njih nečistim navikama, pa se zajedno klanjaju zlatnom teletu i bogu bluda i svakog zla, pa iz začaranog kruga nema izlaza, prije nego li da se pomire i uživaju u lažnoj sreći, tražeći uvijek iznova svoje nove zabave natopljene tuđom mukom, pijankama i smradom prozirnih i praznih obećanja.  Gaze i pljuju sve što je sveto, sve što je naše....Jedni se danas kaju jer su preveslani... Zato sad mnoge  iz srca mrze...Ali za mnoge ipak kasno je,  duša, već je prodana, već zarobljena i opečaćena. Takvima će biti najgore.

A oni pravi?

Ma da mi vas nije, dočekao bi svoj kraj vjerojatno u grču, ispijajući gorku čašu koja je predviđena za one koje se još uvijek lomi, a nikad nije slomilo, za one koji će otići neslomiti ili neslomljeni.  Oni  ostaju i kada odu...Ostala je još samo šačica čistih koji čekaju dan kada će sve izaći, kada će sve biti prostrto na platnu.

Iz srca skrivenog  već se čuju, čuju se  glasovi protiv velike zavjere, velike nepravde. Čuju se glasovi užasnog bola i neodoljive želje koju brižno zaljevah svojim mukama...Čuju se i u visine se dižu glasovi koji zovu i trže pravdu dok u gorama našim i danas zavijaju izgladnjeli i nazasitivi vuci, hoće uplašit moju braću,  a i sami se plaše dana i pravede koja dolazi. Plaše se oni bića Gospodnjeg koji će pući, plaše se  pravde koja će stići i kazne koja je nezaobilazna... Uzalud misle da su sigurni. Niste...Nek znate!

Kako velika zabluda gazi i guta mnoge...

Slabiji prvi umiru, odlaze, nestaju... Ne znam da li sam dostatno mlad ili previše star, možda i neuk da sve ovo uzmem u svoja njedra.  O, zar je čašica ravnodušnosti i užitka skuplja od moje časti i krvi? Zar da pljunem u prah na grobu mojih roditelja i da nogama zgazim posljednji cvijet u svome vrtu? Neka sad drugi prosude zašto sam sve to morao reći.

Zvijezdu koju ja slijedim mnogi ne vide, zahtjevna je,  pa je ne žele....

Petar Kajinić

Nemate dozvolu za pregled ili postavljanje komentara.