Autor: Petar Kajinić

Prijatelji, mi vam od srca zahvaljujemo!

Bog vas blagoslovio!  Bilo bi lijepo,  da nas je još takvih!

Nakon 6 godina upornog rada u upravi ZKP Ilije Jurišić i Ivine četverogodišnje brige o našoj kasi, odlučili su, svoja mjesta u upravi ZKP ustupiti novim ljudima, novim idejama, novoj kreativnosti. Ne žele postati logo Zavičajnog kluba Pećnk, kako to oni sami vele. To je njihova osobna odluka koju trebamo poštivati.Obećali su nam i dalje pomagati, ali sada, žele malo više slobodnog vremena za sebe i svoju obitelj.

Što su to oni radili, što su to oni učinili za naše selo i ljude? Zašto bi o tome uopće trebali razmišljati?... Opširnije pročitajte OVDJE

Zašto bi im se trebali zahvaliti, tko su oni?
Jedni su se već izjasnili, rekli su ko ih zašto....I drugi su radili, nisu morali.... Da, takvi smo.  Znamo ispasti velike poštenjačine.  Znamo biti najpametniji od svih. Znamo srušiti sve ono što godinama slažemo i onda, početi opet ispočetka, ponovo.  Svojim ljudima znamo često, veoma često,  kao nagradu, podariti gorčinu u srcu i ustima.  Volimo naše ljude, ali će mo ipak često reći da su pederi. I tako, taj krug se uvjek ponavlja.

Znali su naši prijatelji da je to sve tako. Ipak, oni su se odlučili za borbu. Borbu za naše ljude, borbu za naše selo, borbu za svoj Pećnik.

Nisu morali, istina je to.

Ipak, oni su svoje vrijeme uložili, znali su, da nam je to itekako potrebno. Znali su, da je to važno za psihu naših ljudi, za nas kao kršćane i ljude koji su vezani za svoj kraj, svoje dvorište, naše ostruge i kamen. Znali su, da je to važno i za našu djecu koja ispituju i žele znati odakle smo stigli,  jer i njima je jasno,  da iz ničega nismo ispali. Odnekud smo morali doći i djeca traže svoje korijene, žele se povezati sa onom iskonskom vezom, našom tradicijom i našom kulturom. Znali su, da je to važno za naš ponos, za nas kao ljude, kao zajednicu. Skupljali su rasturene ulomke našega sela poput razbijene posude i lijepili ih zajedno, ne bi li na koncu dobili konture onoga prijašnjeg izgleda. Onog nečega,  što je toliko duboko ukorijenjeno u nama.
Nagrade za svoj rad i trud davno su kasirali, baš na onakav način kako mi to obično nagrađujemo naše dobre momke. Ne često bili su prozivani i ispljuvani. Bili su škrtice i komunjare, pederčine.

Doživjeli smo da im i majku treba opsovati.  
A zašto?

Zato što su tražili red. Zato što su odlučili da se vrednuje rad, zato što su odlučili da se stane u kraj javašluku i onim redovitim opaskama, da je to kod nas tako, da smo mi takvi i da se ne može drugačije. Vjerovali su u bolje sutra i zato su ponizno i strpljivo sve podnosili.  Znali su, da i u nas ima ljudi i snage koji će poduprijeti takav rad, da ima ljudi, koji će podržati i takav pogled u budućnost, jer u protivnome nemamo šanse, ne bi bili konkurentni i brzo bi došao karaj.  

Kraj, ali zauvijek. Za sva vremena.  Game over!

Odlučili su ući i uhvatiti se  u koštac sa svom  našom nevaljaštinom, zaostalošću, zloćom i prostaklukom.  Nije to nimalo jednostavan potez, dapače, potrebna je za takvu odluku i te kako velika doza hrabrosti i odlučnosti. Vjerujte, da znam o čemu govorim. Otkriću javno, da je zbog briga i problema koje su tada snalazile ovu udrugu, naš Ivo Lubina jedanput pao u nesvijest, a jedanput završio na stanici za intenzivnu skrb. Nije morao....? Budala?Otkriću vam, da je Ilija Jurišić otkucao nekoliko tisuća pisama, da ima nekolicinu ordnera naše dokumentacije, da se u proteklih šest godina može naći svaki trag. Otkriću vam, da se za svaki franak može pouzdano i sigurno reći gdje i zašto je potrošen. Otkrit ću vam, da su zbog svoje preciznosti i inzistiranja na pravilnosti, pokupili  brojne uvrede, kasirali brojne svađe i noći nespavane.

Dragi prijatelji,  hvala im za ovaj niz godina aktivnog rada u Zavičajnom klubu, za nas Pećničane. Pomogli ste nam razviti ZKP do ovoga mjesta gdje se danas nalazimo. Bili ste zaista uporni, bili ste marljivi i trudili ste se kao pčelice...Na vašoj upornosti,  na redu, disciplini i uvijek na tome, da se donesene odluke do kraja ispoštuju, mi vam možemo samo zahvaliti.

Trebali su nam takvi ljudi. Takvi nam ljudi trebaju i danas.  Takvih ljudi,  trebat će nam i sutra.

Ovi su momci imali snage savladavati sve teškoće, prelaziti preko uvreda, pebacivanja i nekulture. To nije bilo uvijek lako. Ali vjerovali  su u bolju budućnost. Nisu se predavali, nisu se bojali posla. Gledali su naprijed, a vodila ih je ljubav prema Domovini, prema prelijepoj Posavini, prema svom Pećniku i ljudima.  Hrabro ste krčili puteve naše zapuštenosti  i to  je bio vaš veliki cilj. Svakom normalnom i poštenom čovjeku danas,  ići tim tragom, pričinjava veliko zadovoljstvo. Usuđujem se sada na ovom mjestu, povući pozitivnu bilnancu  i reći vam u svoje osobno ime, u ime Zavičajnog kluba i svih Pećničanki i Pećničana bez obzira gdje da se nalazili,

Prijatelji, mi vam od srca zahvaljujemo!  Bog vas blagoslovio!  Bilo bi lijepo, da nas je još takvih!

Ja osobno, imao sam čast, dvije godine aktivno raditi s vama. Bio je to veoma intenzivan period, pun predviđenih i ne predviđenih  situacija. Bilo je radosti, bilo je brige, bilo je povišenih i tihih tonova, bilo je vrćenja glavom i raznih podpitanja, jer imali smo jako puno posla . Bilo je svega. Ipak, Bogu hvala, uvijek smo snašli snage, pa smo prevladali sve naše teškoće i zabilježili nekolicinu divnih trenutaka i dosta solidnog uspjeha, što je rezultiralo našim osobnim, ali i općim zadovoljstvom. Ja vam još jednom zahvaljujem i želim vam svako dobru u krugu vaše obitelji, na radnom mjestu i u društvu.


Srdačan vam pozdrav i svako dobro vam želim.
Petar Kajinić
Predsjednik Zavičajnog kluba Pećnik