Autor: Anto Aničić
O, kako vrijeme brzo prolazi. Dvadeset je godina kako nas napadoše, zli ljudi zlog imena. Domove naše opljačkaše, porušiše, popališe. Narod iz Pećnika protjeraše. U progonstvo nas otjeraše. Puno naših Pećničana pobiše. Grobovi naših Pećničana svugdje se nalaze...Za našeg Pećničanina Šišić Ivu, do današnjeg dana nezna se ništa. Zlo nam veliko uradiše dušmani... Neki bi da se to zaboravi. Toliko stradanje u drugom svjetskom ratu, progon Pećničana i Botajičana u domovinskom ratu, i da se o tim stradanjima ništa nezna. Da to sve padne u zaborav kao da ništa nije bilo, kao da se nas to ne tiče, da naša djeca neznaju ništa o tim zlima.. Hoćemoli to dozvoliti?
Zar mi nemamo naših Pećničana koji bi napisali (knjigu) o tim stradanjima...Naša je zemlja krvlju natopljena...To se nesmije zaboraviti...
Stojim pred našim "Pećničkim Kamenim Križom" da svijeću upalim i Bogu se pomolim i da odam zahvalnost Pećničkim braniteljima u domovinskom ratu i žrtvama drugog svjetskog rata. Gledam slike, kao da mi žele nešto reći. Tišina, nečuje se ni ptičije pjesme, neprođe ni par minuta, trže me ko iz sna "zvono sa našeg crkvenog tornja, podne je, prekrižim se"... Suza mi kanu a tuga srce steže...O Bože moj, budi nam štit, i nedozvoli ovako zlo da se više dogodi...kroz glavu mi prolaze mnoge misli.
Prije rata, selo puno života, radosti i veselja. Više od dvije tisuće života, udisalo Pećnički zrak, radovalo se svakom danu. Djeca u školu išla, u svakom kraju čula se dječija igra, smijeh i plač...Vrijedni Pećničani obrađivali svoje njive i polja. Momci išli djevojkama na prela. A danas, nakon toliko bolnih godina, u našem Pećniku živi oko 115 uglavnom starijih osoba, od troje djece, dvoje ide u osnovnu školu. Sve se rjeđe čuje pjesma, violina i šargija u našem Pećniku. Nema više prela, igrnki.
Na grobu nađoh staricu s krunicom u ruci. Pali svijeću, Boga moli starica, u preteškoj tuzi, suze roni idu joj niz lice, moli majka pomozi Djevice. Sliku svoga sina ljubi, gledam staricu, tuga srce steže i suza sama krenu...Jeca majka, sjedu kosu čupa, i sinu progovara, milo moje...U srcu te svome nosim, a sad zbogom, doće majka ubrzo...volim te puno "Heroju moj" jedino moje...
I dok me tuga slama, pitam se...Zašto je tako moralo biti.
Napadoše nas, zli ljudi zlog imena...ubiše našu sreću, naše naj milije i naš dom. Srce ranjeno, boli i krvari, rana koja nikada neće zacijeliti...
A suze i dalje idu, one i dalje teku, stvaraju jednu rijeku, rijeku punu tuge i boli, koja nas otjera iz Pećnika rodnoga.
Jer ja sam to što jesam, i nisam kriv...Hrvat ja sam i Pećnički sam sin i ostat ću dok sam živ...
I još kao nekad i danas nemogu zaboraviti Pećnik...i naše drage ljude....I sve one koji svoje živote dadoše za svoj dom, Pećnik, Posavinu i Hrvatsku grudu....
"Neka im je vječna hvala"...
Anto Aničić