Autor: Anto Aničić

Biram Hod

Tumaram bez cilja, misao tupa.
Ulažem napor posljednih snaga i kriknu duša moja,
Gospodine Bože, gdje se nalazim? U pustinji? U pustinji.
Reci mi molim Te, kako da ovako umoran, pronađem put k Tvome Putu?
Hodeći?Zar i padajući? Da, i padajući i posrćući i puzeći....
A, izranjenost mojih nogu?
Važno je ići, i ne vraćati se natrag. Idi, hodi, jednom ćeš i stići.
Ali kako da saznam,jeli ovo put koji vodi k Dobru?
Hodeći, nikako drukčije. Hodeći ćeš  otkrivati staze koje su ti već znane,
hodeći ćeš naići na Blizinu koju slušaš.Hodeći me možeš naći jer i ja sam u hodu.
Ja,koji te tražim i koji bdijem nad tvojim korakom.
A što sa mojom umornošću?
Ja bih zastao ponekad i stao,da se odmorim i čekam.
Čekajući se ne ide, stojeći se ne osvaja prostor, ne prevaljuje se put.
Umornost može varati. Pokušaj ići, hod neka te odmara,opusti se.
Nauči se odmarati u hodu...
A noć, divlje zvijeri, utvare...?
Neboj se, Vjeruj, Budi hrabar.
Ta svaki je tvoj korak dar,svaki napor milost.
Na tebi je da prihvatiš ili da ne prihvatiš; i da kreneš, da se odlučiš.
To je tvoje, to sam ostavio tebi: slobodu da biraš, da izabereš stajanje ili hod....
Biram hod!!! Biram umor, biram križ i samoću.
I pustinju i tmine i strah bira m.
Biram sve što vodi k Tebi:makar izgledalo da nikakva smisla nema
makar izgledalo da put ovaj i ne  vodi k Dobru
makar mrklina bila tamna kao grijeh
makar sve izgledalo privid...Biram hod...

Jer Ti si u hodu - K meni, a ja u hodu - K Tebi...