Jurjevo –  Sveti Juraj      

Ne mora biti istina ono što vladar proglasi. Čovjek mora svojom glavom misliti i svojom slobodnom voljom odlučivati što je dobro, a što zlo. Ta poruka slobode morala je uplašiti vladara samodršca i sve koji su bez obzira na savjest služili svojim i državnim interesima. Ta se poruka uosobila u liku mučenika Jurja a i danas je aktualnija nego ikad!

Juraj  (lat. Georgius, grč. Georgios).  Njegovo štovanje je rasprostranjeno širom Europe, a neke ga zemlje štuju kao sveca zaštitnika. Već u 4. stoljeću izgrađene su crkve u Siriji posvećene njemu.  U Carigradu mu je crkvu dao podignuti bizantski car Konstantin I. Veliki.

Sveti Juraj jedan je od najslavnijih kršćanskih mučenika Istočne i Zapadne crkve. Sveti Juraj povijesna je osoba.  Ipak, život sv. Jurja ovijen je mnogim legendama pa je i stručnjacima teško doći do pouzdanih povijesnih podataka o njemu...

On je prema legendama već od svog začeća bio predodređen za velike stvari. Zato je i njegovo rođenje ispunilo velikim veseljem oca mu Geroncija, Perzijanca, i majku Polikroniju, Kapadočanku. Pobožni su ga roditelji odgajali u vjerskom duhu, i to s uspjehom, sve dok nije odrastao i stupio u vojničku službu. Njegovo je štovanje u povijesti svetaca pravi fenomen, kojemu jedva ima ravna. Neka o tome posvjedoče sljedeći zajamčeni podaci.

Rođen je u III. stoljeću u Kapadociji (Palestina). Otac mu je bio rimski vojnik, potomak plemenitaške obitelji, što ga je obvezalo da postane vojnik. Ubrzo je među vojnicima stekao veliku popularnost, a za nagradu postao je zapovjednik jedne satnije. Potom postaje i zapovjednik bojišta. No sam Juraj veoma je rano postao kršćanin i zbog svoje vjere došao u sukob sa zapovjednom strukturom u vojsci. Bio je član Vojnoga vijeća u svojstvu časnika. Veoma brzo uvidio je da se mora izjasniti i dati dokaz svoje vjere, ne krijući da je kršćanin. Poslije očeve smrti s majkom odlazi u Palestinu, gdje stupa u vojsku i uskoro postaje kršćaninom. Zbog svojih religijskih uvjerenja dolazi u sukob sa zapovjednim strukturama u vojsci. Ubijen je za Dioklecijanovog progona kršćana 303. godine. Nakon majčine smrti svoj bogat obiteljski imetak razdijelio je siromašnima, a svojim robovima dao je slobodu.

Prigodom jedne sjednice Vojnoga vijeća car Dioklecijan iznio je plan prema kojemu je trebao uništiti kršćane, što je vijeće i odobrilo. Međutim Juraj, kao mladi časnik - član vijeća, ustao je i na obziran način prigovorio na takvu odluku. Kako je po prirodi bio nadaren rječitošću, govorio je velikom uglađenošću i žarom, te se činilo da ga slušaju s velikim divljenjem i poštovanjem. Vojnom je vijeću nastojao dokazati neopravdanost i opakost toga progona. Stao je otvoreno u obranu kršćana, te zatražio od cara da povuče odluke o progonu.

Nakon njegova govora, car Dioklecijan naredio je konzulu Magneciju da odgovori Jurju. "Vidi dobro", kazao mu je konzul, "drskost kojom si govorio pred carem da si jedan od vođa te sekte i tvoje priznanje smirit će tvoju bezobraznost. Naš branitelj bogova carstva brzo će se znati osvetiti protiv tvoje izopačenosti. Juraj mu je na to odgovorio da je car najodvratnije stvorenje koje sebi pripisuje božanske vrijednosti: "Samo je jedan Bog kojeg ja častim i slavim. Da, kršćanin sam i to ime je sva moja slava i korist da mogu svoju krv dati za slavu onoga Boga od koga sam primio život, koji čini svu moju sreću." Pošto je car čuo za taj odgovor naredio je da Jurja utamniče i okuju ga u lance. On je u tamnici pronašao zadovoljstvo koje ga je kao kršćanina najviše inspiriralo da trpi svjedočeći Kristovo ime.
Kazne za kršćane u to vrijeme uistinu su bile veoma drastične. Jurja su najprije privezali za kotač s usađenim čavlima, koji su pri svakom pokretu kidali komade tijela i dubili u njemu brazde. Pri takvom mučenju on je bio veseo što je začudilo i njegove krvnike. Još su se više začudili vidjevši da nije ostao mrtav. Našli su ga s potpuno zacijeljenim ranama.

Njegovo čudesno ozdravljenje mnoge je pogane obratilo na kršćanstvo. Juraj je bio jedan od prvih mučenika Dioklecijanovih progona - nije bilo mučenja koje nad njim nije bilo primijenjeno da se nadvlada njegova velikodušnost i ustrajnost. Kad je car uvidio da ni mučenje neće postići Jurjevo odricanje od kršćanske vjere, rekao mu je: "Protiv svoje volje bio sam prisiljen podvrgnuti te strogosti izdanih zakona protiv neprijatelja moje vjere. Ti znaš poštovanje koje sam uvijek imao za tvoju zaslugu i mjesto koje držiš u mojoj vojsci je dokaz moje dobrote; tvoje protivljenje je jedina zapreka koju možeš staviti na svoju sreću. Mlad si, imaš moju milost, naklonost sjedinjena s tvojom valjanošću obećaje ti prve položaje. Očekuješ li da opet uđeš u svoju službu i umiriš božanstva sa žrtvama?"

Na to Juraj zamoli cara da ga uvede u hram gdje su carska božanstva za koja je car govorio da im prinese žrtvu. Car više nije nimalo sumnjao da njegova blagost i obećanja neće pobijediti ispovjednika vjere Isusa Krista.

Bio je uveden u hram s velikim brojem pučana. Pošto je Juraj ugledao kip boga Apolona obrati mu se riječima: "Jesi li ti Bog da ti prinosim žrtve?" "Ne, ja nisam Bog" odgovorio je idol glasom, tako da su se svi nazočni počeli tresti. "A kako se vi, zli duhovi koje je pravi Bog osudio na vječni oganj, usuđujete postojati u nazoštvu sluge Isusa Krista kao što sam ja?" Te svoje riječi popratio je sa znakom križa. Odjednom se čitav hram zaorio od krika i strašnog urlanja, tako da su kamene statue bogova počele pucati na komade.

Čitav taj događaj pratio je prema legendi i sam car koji je naredio da se Jurju odrubi glava, što se dogodilo 23. travnja 290. godine u Lidiji (Palestina). Stoga je taj datum Jurjeve smrti u Crkvi upisan kao spomendan na toga sveca.

Ikonografski prikazi

Na likovnim prikazima, Sveti Juraj u Istočnoj i Zapadnoj crkvi, najčešće se može vidjeti sa zmajem. U počecima kršćanstva zmaj je simbol zla, što se u prenesenom značenju odnosilo na poganstvo. Prema legendi Sveti se Juraj na plaži borio sa zmajem, poput Perzeja u antičkoj mitologiji, izvan gradskih zidina kako bi spasio kraljevu kći koju je trebalo žrtvovati. U tom obliku nastala je priča prvi put spomenuta u Zlatnoj legendi (Legenda aurea) iz 13. stoljeća koja je radnju smjestila u grad Silenu u Libiji. Neka druga vrela spominju grad Bejrut u Libanonu, gdje se je isto dogodilo Perzeju.

Sveti Juraj prikazuje se u odori rimskog vojnika (u srednjem vijeku viteškom oklopu) na bijelom konju (simbol čistoće) kako zamahuje mačem. Već prije, koplje je bacio u neman. Na mjestu događaja katkad se prikazuju ostaci žrtava stradalih u borbi s nemani, a ponekad se u kutu prizora vidi i sama princeza kako moli Boga da sveti Juraj pobijedi. Na gradskim zidinama nerijetko su prikazani i promatrači borbe. Zmaj je prikazan kao biće prekriveno ljuskama, rašljasta jezika i tankog repa.
No, ponekad imamo i prikaze svetog Jurja koji pomoću princezina pojasa vezuje zmaja i uvodi ga u grad, te ga pred kraljem i građanima ubija mačem / kopljem.

Ikonografski prikazi svetoga Jurja na temu njegova mučeništva rijetki su. Prikazuju se razna iskušenja mučeništva (ispijanje otrova, mučenje na kotaču s čavlima, bacanje u kotao vrele vode) i konačno odsijecanje glave. Te kompozicije u ciklusima nailazimo u crkvama kojima je on zaštitnik (npr. Altichiero, Avanzo, Oratorio di S.Giorgio, Padova).

Ovaj slavni mučenik uvijek je bio glasovit u Istočnoj i Zapadnoj crkvi. Njegovo štovanje kao sveca jedno je od najstarijih u Crkvi. Legenda kaže da je sv. Klotilda, žena franačkog kralja Klodovika podizala oltare u čast sv. Jurju. Sv. German, pariški biskup, jedan od najglasovitijih prelata šestog stoljeća mnogo je pridonio štovanju ovoga sveca na tlu Francuske. On je dao sagraditi kapelu u čast svetom Jurju u crkvi Sv. Vinka koja se danas zove crkva Sv. Germana. No njegova popularnost u zapadnoj Europi masivnije započinje u 13. stoljeću tijekom križarskih ratova.
Kako je on po zvanju bio vojnik, nekoliko vojničkih viteških redova nosi njegovo ime. Kršćanske vojske za vrijeme križarskih ratova stavljaju se pod Svečevu zaštitu.

U vrijeme križarskih ratova koji su pokrenuti u svrhu oslobađanja Kristova groba i Svete zemlje od Saracena, križarske su vojske imale svoga sveca zaštitnika. Načelno, to su bili oni sveci koji su na bilo koji način vezani za oružje, vojsku, rat. Među njima je i Sveti Juraj, svetac - ratnik, ideal srednjovjekovnih vitezova, simbol nepobjedivosti i ustrajnosti u kršćanskoj vjeri. Posredstvom vitezova križara, koji su se vratili s vojnih pohoda u Svetoj zemlji, štovanje Svetoga Jurja u Zapadnoj, Srednjoj i Sjevernoj Europi velikom se brzinom proširilo, tako daje on jedan od najštovanijih svetaca.
Postojalo je i nekoliko vojničkih redova koji su nosili njegovo ime kao npr. onaj što ga je 1470. osnovao car Friderich IV., u gradu Genovi - Red Sv. Jurja, pa onda u Aragonu osnovan 1200. godine.

Prema G. Croisehi: "Mučili su ga na svaki način ako bi vjerovali svemu onome što najstarija djela o mučeništvu našeg sveca donose o njegovim patnjama. Sve ono najokrutnije, što može smisliti nečovječno barbarstvo, bijes tiranina, zloća pakla, upotrijebljeno je u mučenju nepobjedivoga mučenika; ali sve to poslužilo je da zbuni pogane i očituje slavu svemogućeg Boga, kojega je Juraj častio. Željezo, vatra i živo vapno, upotrijebljeni su da slome njegovu odlučnost u vjeri. Ustrajnost i veselje koje se moglo vidjeti na njegovu licu usred tolikog mučenja, čudesan sjaj koji je okruživao njegov lik rušio je tminu groznoga zatvora. Mnoga čudesa koja je učinio u prilog onih koji su pridonijeli da trpi, učinila su da se slavi njegova vjera.

Protolije i Anatolije, obojica pretori, uzalud su vikali, čarali, magijali - Jurjeva herojska strpljivost usred najvećih muka i čudesa koje je činio, slomili su i najtvrdokornije i učinili da se uplaši i sam car. Govori se da se obratila i sama carica Aleksandra i zaslužila slavu mučeništva."

Papa Zakarije (741.-752.) u grad Velabro (Italija) prenosi u veličanstvenoj procesiji relikvije njegove glave pronađene u Lateranu. Relikvija se čuva u srebrnom poprsju sveca koje je darovano od strane kardinala Hanibalda de Ceccano (umro 1350.). Poprsje je prenijeto u crkvu Sv. Petra u Vatikanu. 16. siječnja 1408. god. ponovno je preneseno u crkvu Sv. Jurja u Velabru, gdje se i danas može vidjeti. 1600. godine dio relikvije poklonjen je gradu Ferarri.

 U Siriji nalazimo već u IV. stoljeću crkve posvećene sv. Jurju. U Egiptu ima njemu u čast 40 crkava i 3 samostana, a na otoku Cipru nalazilo se čak 60 Jurjevih svetišta. U Carigradu mu je podigao crkvu nitko manji nego sam car Konstantin Veliki. U grčkoj Crkvi sveti Juraj se slavi uz sv. Demetrija, Prokopija i Teodora kao veliki mučenik. S Istoka se njegovo štovanje vrlo brzo proširilo i na Zapad, u Rim, u Italiju, na Siciliju, u Francusku, u Mainz, a onda i u Englesku i Škotsku, gdje se naročito poštuje. Kao svoga zaštitnika slavili su ga srednjovjekovni vitezovi i križari. Seljaci su ga počeli zazivati kao zaštitnika najprije svojih konja, a zatim i ostalih domaćih životinja. Još prije II. svjetskog rata hodočastili su s konjima na svečev blagdan slavonsko-podravski seljaci u Sveti Đurađ kod Donjeg Miholjca. Svetog Jurja slave i mnogi svečani govori te romansirani životopisi, počevši od najstarijih vremena. Njega su svojim spisima proslavili sv. Grgur Turonski († 594), Venancije Fortunat († 600), pjesnik himana, sv. Andrija Kretski († 767), sveti Petar Damiani. U srednjem vijeku sv. Juraj je slavljen i mnogim skazanjima. A njegovim slikama ne zna se ni broja. Malo je koji srednjovjekovni i kasniji religiozni umjetnik slikar ili kipar koji ga nije prikazao. Njegov je blagdan u nekim biskupijama spadao u najveće u godini.

Možda bi se čitatelji razočarali kad ne bismo spomenuli zmaja, koga sv. Juraj probada. Neka se ne razočaraju ako im moramo reći da je to legenda koja je nastala tek u srednjem vijeku za vrijeme križarskih vojna. Netko je tada krivo shvatio jednu sliku cara Konstantina u Carigradu koji je, prema povjesničaru Euzebiju, prikazan kako gazi probodena neprijatelja ljudskoga roda. Pučka mašta tu je sliku pripisala sv. Jurju i oko njega razvila legendu kako je spasio djevojku probovši zmaja. U toj se verziji brzo raširila ta legenda te postala opća svojina, o čemu svjedoče nebrojene slike i kipovi, pa i jedan kod nas u Zagrebu u blizini kazališta.

Mi ovaj kratak prikaz sv. Jurja završimo govorom svetoga Petra Damianskog, biskupa i crkvenog naučitelja.

"Današnja svetkovina, predragi, podvostručuje radost uskrsne slave i osvjetljuje ukrasom vlastitoga sjaja, poput dragocjenoga bisera, zlato u koje se utiskuje. Doista je iz vojne prenesen u vojnu, jer je dužnost zemaljskog tribunata što ju je obavljao zamijenio ispoviješću kršćanske vojne. Poput odvažnoga vojnika sve je svoje prije siromasima dao i odbacio teret zemaljskoga blaga. Tako, slobodan i nezapriječen, opasan oklopom vjere, jurnuo je taj vatreni Kristov ratnik u bojni red žestoke bitke.

Te nas riječi posve jasno podučavaju da takvi, koji se još uvijek boje lišiti zemaljskih dobara, nisu kadri da se snažno i sposobno bore za obranu vjere. Blaženi je pak Juraj, zapaljen ognjem Duha Svetoga i nesavladivo zaštićen zastavom križa, tako unišao u sukob s bezbožnim kraljem da je i vođu svih bezbožnika nadvladao u pomoćniku i poticao duhove Kristovih vojnika da se hrabro drže. Prisutan je doduše bio vrhovni i nevidljivi sudac koji je pripustio, prema odredbi Svoje promisli, da bjesni ruka bezbožnika. On je, istina, predao udove Svoga mučenika rukama krvnika, ali je zato neoborivom obranom Svoje zaštite čuvao njegovu dušu, oslonjenu na neosvojivu kulu vjere.

Tom se, predraga braćo, nebeskom ratniku treba ne samo diviti, već ga treba nasljedovati. Neka već sada naš duh bude uprt u onu nagradu nebeske slave; i dok je naše srce čvrsto prionulo uz njeno razmatranje, ne dajmo se uzbuđivati, pa makar nas ismijavao svijet zavodnik ili pak prijeteći bučio protiv nas.

Blagdan Sv. Jurja s vremenom su zasjenile druge svetkovine, ali Jurjevo se ne smije zaboraviti. Vatikanski stručnjaci za kalendare već su sredinom prošloga stoljeća umanjili značenje toga sveca. Rekoše da nisu našli dosta povijesnih dokaza za sve ono što pučka pobožnost pripisuje svetome Jurju. Ali, taj svetac ostaje neizbrisiv.

Ako nema dosta pisanih svjedočanstava, o njemu svjedoči tradicija već iz prvih desetljeća poslije njegove smrti. Iako ga je dao ubiti car Dioklecijan kojemu je služio kao visoki časnik, crkvu je njemu u čast podigao već sredinom 4. stoljeća Dioklecijanov nasljednik Konstantin Veliki. Mnogo prije toga carskoga priznanja kršćani su po cijelom Sredozemlju slavili Jurja baš zbog toga što se nije htio caru pokoriti. Bilo je to najblistavije razdoblje nepokorive crkve, krajem 3. i početkom 4. stoljeća.

Mučenik koji je radije izgubio glavu nego da se odrekne Krista i tako sačuva visoki položaj u vojsci sav život svjedočio je i prosječnim ljudima da državna vlast ne mora uvijek imati pravo, da i državni zakoni mogu biti nehumani i nepravedni. Bila je to velika kateheza slobode savjesti i ljudskoga dostojanstva u državi gdje se je car predstavljao kao bog. Ne mora biti istina ono što vladar proglasi.

Kada mu je novi car kršćanin Konstantin podigao crkvu, to poruku nije moglo disciplinirati. Ona je nastavila djelovati i u kršćanskim carstvima kao kvasac slobode savjesti i vjeroispovijesti.