Autor: Anto Aničić

Pozivaš me k'sebi Gospodine

Pozivaš me k sebi Gospodine, poput Petra, iako znaš da sam slab i malovjeran i da ću posumnjati. Znaš da će mi valovi uliti strah u srce i da će me more poljuljati. Kao što me tako često poljuljaju valovi ovoga svijeta, mojih životnih poteškoća. Ali i opet me pozivaš k sebi, da me poučiš da moram vjerovati. Da samo s vjerom mogu koračati naprijed, pa i po moru ako treba..

Učiš me da u mom srcu ne smije biti mjesta sumnjama, pa i onda kada se čini da tonem sve dublje i dublje. Učiš me da ne spuštam svoj pogled, da ne gledam dolje, da se ne okrećem, nego da uvijek gledam u tebe, u tvoje ruke ispružene iznad pobješnjelih valova...Ruke koje nude sigurnost, ruke koje nude spasenje. Ruke koje me tako često podižu. Ruke koje me tako često spašavaju da se ne utopim u svojim grijesima. Ruke koje me tako često vraćaju na površinu onda kada potonem...

I koliko sam puta, poput Petra, kriknuo "Gospodine, spasi me". Koliko sam puta bio slab, a ti si me osnažio. Koliko sam puta tonuo, a ti si me spasio. Koliko sam puta posumnjao, a ti mi oprostio. I danas molim za sve svoje slabosti. Molim za sve svoje kušnje i sumnjičavosti. Molim da me očuvaš od svega onoga što me  dijeli od tebe, od onoga zbog čega srce dvoji. I danas želim kriknuti, "Gospodine, spasi me". Spasi me onda kada počnem tonuti, kada se počnem gubiti, kada me sve od tebe pokuša razdvojiti...

"Spasi me onda kada me grijeh od tebe trga i odvlači, kada mi svijet zamuti pogled prema tebi. Spasi me, i ponovno pruži ruke da me podigneš, Gospodine"....