Božić je jedinstvena svetkovina po mnogočemu. Nijedna druga kršćanska svetkovina nije  toliko romantična, draga, bliska, obiteljska, ljudska – kao što je Božić. Nijedna druga nema tako krasnih i milozvučnih pjesama koje se pjevaju iz srca i koje duboko diraju srce. I nijedna druga nema toliko narodnih običaja vezanih uz krajeve i način života ljudi. Nijedna druga nije teološki tako bliska i prihvatljiva ljudima kao Božić: Bog dolazi u ovaj svijet kao dijete, bespomoćan, gurnut na rub života, u siromaštvo i progon, ali sile zla mu ne mogu nauditi. Nijednoj drugoj se svetkovini ljudi toliko ne vesele kao Božiću. Vezan uz zimsko vrijeme i uz kraj godine kao stvoren je da se izmučeni opuste, da se odmore, da slave, da jedni druge pohađaju, da se Bogu mole i da mu zahvaljuju.

Isus će i ove godine doći zacijelo i u Posavinu. Neće, međutim, vidjeti mnogo pečenica ni na Plehanu, ni na Foči, ni u Žeravcu, ni u Koraću, neće čuti povike djece u Badnje jutro: Badnjak na kuću, Božić u kuću, neće vidjeti mladih i starih koji će iz sveg grla pjevati pjevne Božićne pjesme. Ali njegov će se glas ipak oriti Posavinom i upozoravati: Umiru i nestaju poput Heroda  oni koji su vas prognali, počinje novo vrijeme, vrijeme nade i vrijeme Božića! I ja sam se vratio u svoj kraj i tu počeo djelovati! Vratite Božić u Posavinu kako bi imala nadu i budućnost, kako bi rađala djecu, kako bi pjevala radosne Božićne pjesme i pekla pečenice – kao što je to nekoć bilo!

Božić je nadasve lijep na selu gdje sve izgleda još opuštenije i mirnije jer postoje veće mogućnosti za proslavu i jer selo i ljudi u njemu više odgovaraju onoj iskonskoj Božićnoj idili: dijete rođeno u štali, majka ga stavlja u jasle, vol i magarac su prvi njegovi susjedi i griju ga svojim dahom, pastiri su prvi posjetitelji. Sve su to odreda mali ljudi koji nemaju nekoga posebnoga ugleda i značenja u društvu. Njihov ugled jesu njihove žuljave ruke i pošten rad svakoga dana.  Sve je to ljudima koji su se bavili zemljoradnjom bilo veoma blisko. To je jednostavno njihov život. Za njih bi bilo teško shvatiti da se Bog rodio u nekom  stanu, u neboderu odvojen od svijeta i života. Ovako  rađa se u njihovu dvorištu, u njihovoj štali, s njihovim volovima i kravama, u njihovu svijetu. Ne moraju ići daleko, on je tu!

Nije, dakle, isto gdje se Bog rodio, ali nije isto ni gdje se slavi njegovo rođenje. Svaki kraj ima svoje običaje koji ovoj svetkovini daju čar, dražest i neponovljivi doživljaj. Tako se Božić slavi i u Posavini na poseban način koji je određen prostorom i zanimanjem ljudi  s tog područja. Pripreme za Božić idu na više različitih kolosijeka. Jedan je svakako onaj duhovni koji počinje s vremenom došašća kad je nekoć u starini započinjao strog post. Život bi se malo «primirio», nije bilo nikakvih slavljenja,  vjenčanja i svadbi, velikih proslava i bučne pjesme. Kao da je život trebao pročistiti i pripremiti ispražnjene akumulatore u ljudima za onu veliku radost koju će osjetiti. Mnogi koji nisu tako često išli svakodnevno u crkvu na misu, u tom su vremenu u ranu zoru ustajali i išli na «zornice». Na njima su se u hladna i maglovita jutra, dok su se pijetlovi glasali, pjevale čeznutljive pjesme koje su budile želju za Božićem i iznutra pripremale ljude za taj veliki događaj.

Vrhunac duhovne pripreme bila je Božićna ispovijed na koju su uglavnom išli svi koji su se osjećali kršćanima. Iako je u tomu bilo dosta formalnosti, ipak su te ispovijedi značile olakšanje  svima izmučenima svakodnevicom, zbacivanje tereta prošlosti i pripremu  za Božić i za novo vrijeme. Život se zapravo pročišćavao, pročišćavalo se pamćenje i sjećanje ljudi – jednostavno sve je išlo ka velikom trenutku Božićne noći. Iako mnogi nisu shvaćali svu dubinu Božićne poruke, – uostalom tko je dokraja i može dokučiti?! – oni su iz priprema osjećali njezinu važnost, u dubini su doživljavali njezinu posebnost, u susretima su oživljavali njezinu poruku. Znali su ipak da je Bog s Božićem ušao u njihov svijet, da je došao u njihovu crkvu, da je tu u njihovoj štali, u njihovu dvorištu, u vlastitoj kući. Osjećali su njegovu blizinu kao nešto lijepo, čarobno, ohrabrujuće.

No postojale su i vanjske pripreme za Božić. U Posavini je bio običaj da svaka obitelj za Božić peče pečenicu. Sjećam se kako su ljudi već u tijeku godine odvajali prasad da budu dovoljno velika do Božića, ali i ne previše masna.  Pečenice su se pekle redovito dan prije Badnjaka. Tada su se na sve strane mogle vidjeti vatre na kojima su se okretali  veći ili manji odojci. Sa svih strana dolazili su ugodni mirisi masti i svježe pečenoga mesa. Takvi se mirisi ne mogu susresti u gradu. Tamo ne postoji mogućnost da se pečenica peče na ražnju, a i nema više tako svježega mesa: ono je tamo zaleđeno. Nema ni krasnoga okruženja, osobito ako padne snijeg i zabijele polja i blagi brežuljci. Kao da se Bog igrao stvarajući posavske ravnice i brežuljke i njihovu čarobnu ljepotu: da budu ukras za Božićnu noć.

Na Badnjak se redovito postilo i na taj se način pripremalo za pečenicu koju su i mladi i stari u vremenima oskudice i bijede slasno objedovali. Uostalom, u tim vremenima nije tako često bilo mesa za objed. Zato je Božić i u tom smislu bio nešto posebno. Nekoliko Božićnih dana cijela je obitelj  uživala u  ukusnom mesu s ražnja. Čak su i psi i mačke osjećali da je Božić, jer su i oni dobivali ostatke i kosti. Zar i Božićna pjesma ne kaže da svako stvorenje na zemlji ima veselje?

Za Božić su  djeca dobivala uvijek nešto novo za obući. Nije to bilo puno, ali su se radovala i pokazivala što su sve dobili. Osobito su se djevojke pomno spremale za Božić. Već odavno su smišljale što će sebi novoga pribaviti. Bilo mi je uvijek čudno  kako su željele imati isto ili slično kao što je neka djevojka već bila kupila. Nisam shvaćao zašto ne bi uzele i nešto različito. Ali u doba kad nije bilo televizije i modnih revija, revija je bila selo i osobito crkva kad se oblačilo ono što je bilo najbolje.

Na sam Badnjak ujutro djeca bi noću ustajala i išla po kućama «bacati badnjak». Redovito  se nosila grančica hrastova šušnja koja se zadijevala za vrata kao znak neposrednog dolaska Božića. Pri tom su se govorile razne riječi: Domaćine, domaćine! Badnjak na kuću, Božić u  kuću! Domaćin bi otvarao vrata, djeca su ulazila i dobivala razne darove, katkada čak i novac. Bilo je u tomu  doista puno  ljepote i romantike!

Na Badnjak se u kuće redovito unosilo malo slame u jedan ćošak sobe. Djeca su Božićnu noć spavali na slami. Bilo je u tomu simbolike, poruke, romantike. A onda je dolazila Božićna ponoćka, a katkada i Božićna zornica. Za ponoćku smo se svi dobro pripremali.  Čistili su se fenjeri, pravile baklje, uređivala obuća za slučaj da snijeg bude dubok. Na ponoćku se išlo u skupinama, nekad s pjesmom, nekad s razgovorima, često s dovikivanjima i šalama. Crkva je redovito bila okićena borovima i obasjana  velikim svjetlom. Ta se obilna svjetlost,  kad još nije bilo ni struje, doimala kao komad neba. Pjevale su se lijepe i zanosne Božićne pjesme: o miru, o anđelima i pastirima, o novorođenome djetetu, o njegovoj majci. U sjećanju su mi ostali stari ljudi koji su znali pjesme napamet i pjevali ih iz sve snage. Crkva se orila i podrhtavala, kao da se htjela raspući. Nakon mise bilo je pucnjave, ali napravljenim pucaljkama, jer tada petardi nije bilo. Slijedila su čestitanja. Pozdravljali smo jedni druge bez ustezanja: Čestit ti Božić i sveto Porođenje!

Ljudi su na razne načine izražavali svu dubinu Božića. Jaslice su  bile znak da je Bog došao  u obliku maloga djeteta, da ga oni veliki i moćni  nisu prepoznali a to znači da ga nisu ni primili, da su se oči otvorile onim malenim ljudima. Štoviše, ti su ga moćnici  htjeli odmah ukloniti. Doista je čudno kako su se bojali bespomoćnoga djeteta. Ali vlast živi od straha: strah od istine, strah od novoga, strah od boljega, strah od promjena.

Na pozornicu je stupio Herod koji je svoju vlast gradio  na krvi drugih, čak i onih najbližih. Dao je pogubiti svoju ženu  Mariame koju je volio, dao je poubijati svoje sinove, dao je smaknuti svoje prijatelje. Njegovi su ga suvremenici dobro opisali: «Herod je prigrabio prijestolje poput lisca, vladao poput tigra, a umro poput psa.»  Čak su i njegovi prijatelji Rimljani smatrali da je previše okrutan. Rimski car je za njega rekao, nakon što je dao ubiti svoje sinove: «Radije biti Herodova svinja nego sin!» Što je onda takvome krvniku značilo pobiti djecu cijeloga kraja?!

Isus se s Marijom i Josipom sklonio u Egipat i na taj način prošao put svoga naroda koji je također bio u Egiptu. Postao je izbjeglica ne zato što su ga ugrožavali stranci nego što ga je htio uništiti vladar njegove zemlje. Na taj način Isus je dijelio prognaničku sudbinu mnogih naših suvremenika, osobito ljudi Bosanske Posavine.

Ali Isus se vratio u svoj rodni grad Nazaret. Umro je njegov progonitelj, kao što uostalom umiru svi. I otpočeo je novu poruku  radosti, nade i ljubavi za sve, upravo u svom kraju.

Isus će i ove godine doći zacijelo i u Posavinu. Neće, međutim, vidjeti mnogo pečenica ni na Plehanu, ni na Foči, ni u Žeravcu, ni u Koraću, neće čuti povike djece u Badnje jutro: Badnjak na kuću, Božić u kuću, neće vidjeti mladih i starih koji će iz sveg grla pjevati pjevne Božićne pjesme. Ali njegov će se glas ipak oriti Posavinom i upozoravati: Umiru i nestaju poput Heroda  oni koji su vas prognali, počinje novo vrijeme, vrijeme nade i vrijeme Božića! I ja sam se vratio u svoj kraj i tu počeo djelovati! Vratite Božić u Posavinu kako bi imala nadu i budućnost, kako bi rađala djecu, kako bi pjevala radosne Božićne pjesme i pekla pečenice – kao što je to nekoć bilo!

Nemate dozvolu za pregled ili postavljanje komentara.

SUBOTA, 01. 02. 2020 PEĆNIČKA FEŠTA SALZHAUS-WEIHERGASSE 10, 3380 WANGEN AN DER AARE

Sponzori

Posjetitelji

Danas 0

Jučer 50

Tjedan 110

Mjesec 1243

Ukupno 105784

Trenutno su 7 gosta i 0 članova online

Kubik-Rubik Joomla! Extensions