| |
Za sve kojima nije poznato župa Pećnik je postojala kao župa već1742. god.no kroz povijest bila je ugašena ili je kao kapelanija egzistirala u župi Potočani. Ponovo kao župa "Uznešenja blažene djevice Marije"bila je oživljena 1879. god. ali iz tog doba župni ured nema niti jedne matice pa se sa sigurnošću nemože znati ime prvog župnika. Prema matičnoj knjizi iz 1884.god.prvi poznati župnik bio je Jakov Božić koji bi mogao biti i prvi župnik. Za njegova vremena započeta je izgradnja crkve"Sv.Alojzija Gonzage"kada je(1884)promijenjen patron "Uznesenja BDM"a izabran svAlojzije kao nebeski zaštitnik župe.Župa,a i sama crkva su kroz
povijest prolazile kroz teška razdoblja kao i župnici i vjernici.Najteža razdoblja za crkvu su bila ratna i poslije ratna razdoblja nakon kojih je ponovo trebalo oživjeti župu i crkvu.Možemo reći da je župa Pećnik isto tako dala veliki broj župnika koji su
na službi u raznim dijelovima BiH.
Slijedi popis župnika i upravitelja župe Pećnik:
? - lipanj 1885 Jakov Bozić župnik
lipanj 1885 - svibanj 1890 fra.Stjepan Bozić župnik
svibanj 1890 - lipanj 1897 fra. Petar Arelić župnik
lipanj 1897 - svibanj 1899 fra. petar Tolić župnik
svibanj i lipanj 1899 Franjo J. Jurić upravitelj
lipanj 1899 - ožujak 1900 Vladislav Kreneiš upravitelj
ožujak 1900 - srpanj 1900 Petar Lončarević upravitelj
srpanj 1900 - siječanj 1903 Stjepan Ajvazović župnik
siječanj 1903 - prosinac 1913 Eugen Trvtković župnik
siječanj 1914 - listopad 1937 Nikola Mandić župnik
listopad 1937 - prosinac 1939 Franjo Bauer župnik
siječanj - veljača 1940 Marijan Ivandić upravitelj
veljača - rujan 1940 Rikard Weiss upravitelj
rujan 1940 - siječanj 1945
Ivan Ljubomir Roje župnik 16. siječnja 1945 I.Lj.Roje mučki je ubijen u crkvi
od strane četnika iz Botajice s mnoštvom vjernika.
ožujak 1945 - rujan 1956 Miroslav Petrović župnik
U vrijeme župnickog mandata vlč. Miroslava Petrovića više puta su tadašnje vlasti
zatvarale župnike te su drugi svećenici bili upravitelji
Fra. Mijo Matić travanj - svibanj 1945 župnik iz Potočana
Ðuro Lazanin kolovoz - rujan 1947
Josip Kasić srpanj - rujanj 1948
Josip Vidaković siječanj - lipanj 1950
Franjo Bulić mladomislik lipanj 1950 - ožujak 1951
Viktor Barer ožujak - lipanj 1951
Franjo Mrak lipanj - rujanj 1951
Vlč. Miroslava u rujnu 1956. naslijeðuje Anto Luter
rujanj 1956 - listopada 1969 Anto Luter župnik
listopad 1969 - prosinac 1978 Vladimir Borić župnik
siječanj 1979 - rujan 1983 Andrija Živković župnik
rujanj 1983 - ? 1999 Pavo Brajinović
kolovoza 1999 - 2005 vlč.Marijan Orkić
2005 - vlč.Mirko Ikić
1992 god.Župa je bila potpuno protjerana i uništena kao i sama crkva na kojoj i danas traju radovi obnove.Službu župnika u izgnanstvu obavljao je i dalje vlč.Pavo Brajinović,a po povratku u Prud 1996.god.kao župnik Pruda nastavljao je i dalje obavljati službu upravitelja župe Pećnik sve do kolovoza1999.god.Polovinom kolovoza 1999.god.kao 20-ti župnik imenovan je vlč. Marijan Orkić koji obnaša tu službu i danas 2003-e god.U vremenu 1992-ge do 1999-te župa je potpuno pusta i raseljena.Krajem 1999-te započinje se sa oživljavanjem i obnovom
župe i župnih objekata koji su teško bili stradali u ratu.Već 1999-te započeta je
izgradnja nove župne kuće a pokrivena zajedno sa crkvom i zatvorena 2000-te god.
Danas(Januar 2003-e god.) živi 100-njak vjernika, a još dosta ih se priprema da se trajno nastani.
|
 |
 |
|
|
Povijesno - geografski pojam ranosrednjevjekovnog doba oznacava razdoblje kada je nastupio prekid razvojnog konituniteta anticko - rimskog sustava prostorne organizacije. Vrlo znacajno prekretnicu oznacava postupnik razvoj Bosne kao nove slavenske politicko-teriotorialne cjeline.
Bosna se pod danasnjim imenom spominje vec u X. stoljecu kao mala oblast - podrucje oko gornjeg i srednjeg toka rijeke Bosne. Teritorijalna jezgra Bosne obuhvaca samo sredisnji dio dinarsko-planinskog prostora. Pretpostavlja se da je srednjevjekovna Bosna nastala kao nova ratnicko-stocarska teritorijalna organizacija, koja se kasnije prosirila i u sjeverno posavski prostor:
Tradicionalno najpovoljnije podrucje zimskih ispasa za unutrasnji dio sredisnjeg planinskog prostora bio je peripanonski prostor (danasnja sjeverna i sjeveroistocna Bosna).
Dakle, tijekom zime su se stocari spustali iz unutrasnjosti u nizinske dijelove Posavine radi dobre ispase.
Prosirenje teritorialnog pojma zupe Usora do Save i prosirenje stare pokrajine Soli, koje su prikljucene Bosni pocetkom XIII. Stoljeca, pokazuju ocitu tradicuju stvaranja geografske dvojnosti bosanskog prostra, tj. Sredischneg dinarskog i peripanonskog prostora.
Osnovni pecat srednjevjekovnog razdoblju Bosanske Posavine daje nekoliko utvrdenja kao Dobor, Pecnik, Dubica, Kobas, Gradacac, Srebrenik i dr.
Povjest spomenutih neaselja u tijesnoj je vezi s povijescu Usore i Soli, ciju sastavnicu cini i Bosanska Posavina.
Prvi pisani tragovi o Hrvatima na tom prostoru datiraju iz XIII. Stoljeca, tocnije iz vermena ugarskog kralja Bele IV., uz kojeg je vezana darovnica (povelja) iz 1244. godine ucinjena Bosankoj biskupiji. Tus e spominje “Terra Tolys” ili zemlja oko rjecice Tolise. Upravo pogledu srednjevjekovne bosanske drzave, zupa je imala znacajnu ulogu. Jedna od takvih je i Nenaviste u Bosanskoj Posavini, koja je ukljucivala sljedece gradone: Gradacac, Modricu, Bosanski Samac, Odzak, Brcko i Novi.
U Bosanskoj Posavini, tj. U Bosanskom Milosevcu boravil je prema predaji ban Stjepan II. Kotromanovic, gdje je umro i sahranjen, a u sto je tesko povjerovati. U crkvi Svetog Ilije u Modrici vjencan je i prvi bosanski kralj Tvrtko I. Kontromanovic.
Bosanska Posavina je tijekom srednjeg vijeka bila popriste vaznih dogadanja, obzirom da su tuda prolazili znacajni putovi i prometnice od sjevera prema jugu.
Arheoloski nalazi s podrucja Bosanske Posavine govore o velikom znacenju tog prostra u razvoju srednjevjekovne bosanske drzave. U njoj se calaze vrata Bosne kroz koja se sa sjevera ulazilo u njenu unutrasnjost.
Kroz ta vrata su od vermena velikih seoba naroda prolazila razlicita barbarska plemena od sjevera prema jugu. Posavina je u uzem smislu smjestena na podrucju koji u srednjem vijeku nosi naziv Usora.
Prvi podaci o Usori potjecu iz XIII. Stoljeca, a vezani su uz ugarski prodor u Bosnu i darivanje ugarskog kralja Bele IV. Bosanskoj biskupiji 1244. godine.
Za povjest Usore veze se i ime prvog poznatog domaceg bana Bosne - Borica, koji je, kako se cini, imao posjede u Slavoniji. Boric je bio prvi ponzati ban Usore i Soli, a titulu je dobio 1154. godine od ugarskog kralja Geze II. Najvjerovatnije je stolovao u Slavoniji, u Vukovarskoj zupaniji. Usorska oblast sastojala se od manjih teritrijalnih jedinica-zupa, medu kojima treba spomenuti zupu Nenavist, koja je obuhvacala veci dio danasnje Bosanske Posavine (podrucje danasnjih opcina Gradacac, Modica, Bosanski Samac, Odzak, Orasje i Brcko). Tu su bili smjesteni posjedi bosanske biskupije dobiveni darovnicom ugarskog kralja.
Nenaviste se pod tim imenom prvi put spominje u ispiravi iz 1326. godine za vrijeme vladavine bana Sjepana II. Kotromanica. Nenaviste se spominje i kasnije u turdko doba, u svojstvu nahije. U ispiravi bosanskog bana Sjepana II. Kotromanica iz 1323. godine takoder se navone neka naselja u ovom kraju, kao npr. Jakes, Volovic i Modrica. Biskupsko vlastelinstvo, cija je sjediste bili u Dakovu, imalo je siroka imunitetska prava I ponasalo se kao samostalni upravni district izuzet od utecaja ugarskih I bosanskih vladara.
Najnovija proslost ovog prostora cvrsto je vezana s povijescu vladarske obitelji Borica. Ban Boric, jedan od prvih poznatih banova, dobio je zbog zasluga u ratu u vrijeme ugarsko-bizantskog sukoba 1153. - 1156. godine, pomazuci ugarske kraljeve, posjede u Slavoniji i Bosanskoj Posavini.
Ovaj se kraj nalazi u sustavu bosanske drzave i u vrijeme vladavine bana Kulina 1180. - 1204. godine Granica Kulinovih zemalja isla je na sjever do Save.
Pocetkom XIII. Stoljeca, doinom Bosne je prosla velika masa mongolskih plemena, koja su krenula u potjeru za ugarskim kraljem Belom IV., sto je ostavilo veliku pustos u ovom kraju.
Povlacenje Mongola i ponovna uspostava vlasti ugarskog kralja Bele IV stvorila je preduvjete za vojne intervencije u Bosni radi iskorjenjenja hertika «krstjana» - «Crkve Bosanske».
Ucestali prodori ugarske vojsek ostavljali su pustos na prostoru Bosanske Posavine sve do onog trenutka kadaje ovaj kraj bio darovan vrhbosanskom biskupu, koji je sjediste Vrhvosen prenio u Dakovo. Tridesetih godina XIII. Stoljeca Usorom gospodari knez Sibisla, koji je priznaje Ninoslava za vrhovnog gospodara Bosne. On cak sudjeluje s Ugarskom u brojnim krizarskim vojnama u Bosni s izlikom da tamo zeli iskorjeniti heretike.
Pocetkom XIV. Stoljeca u nekoliko navrata gospodarom ovih krajeva spominje se Stjepan II. Kotromanic.
Na obalama rijeke Bosne sagraden je prekrasan franjevacki samostan koji je nesto kasnije, u vrijeme Tvrtka I. Kotromanica ostao zabiljezen kao mjesto vjencanja Stjepana II. Kontromanica s Doroteo, kceri vidinskog cara Stracimira, u crkvi Svetog Ilije u blizini Modrice.
Postoji dokument iz 1374. godine koji je Tvrtko I. Kontromanic zajedno sa majkom Jelenom darovao bosanskom biskupu posjed Jelsavicu kraj Dubice, blize Odzaka.
Analza Tvrtkove povelje iz 1374. godine, koja je vezana za darivanje bosanskog biskupa Petra posjedom Jelsavica, donosi konkretne spoznaje o smom cinu vjencanja i historijatu Crkve Svetog Ilije nedaleko od Modrice.
U dolini rijeke Bosne, nedaleko od danasnje Modrice, doista je postojala crkva (samostan) Svetog Ilije, a o postajanju te crkve i naselaj svedoce nesto kasniji izvori iz XVII. stoljeca.
U svom izvjescu iz 1673. godine biskup Nikola Ogranic-Olovcic konstatira da je u Modrici srusena Crkva Svetog Ilije, jer je rijeka Bosna promjenila svoj tok i tako srusila crkvu i odnijela sve do temelja.
Iz izvora koji se odnose na popis bosanskih kustodija sto su ulazile u sastav bosanske vikarije, jasno se vidi da su u kustodiji Usori postojali sljedeci samostani i zupe: Dakovo, Sveti Ilija kod Modrice, Lindava i Bukovica. Posjed sto ga je Tvrtko Ij. Kotromanic darovao biskupu Petru i samostanu Svetog Ilije pod imenom Jelsavica lezi na podrucju zupe Dubica. Na tom podrucju i danas se zadrzao naziv za potok koji tece ispod Vucjaka pod imenom Josavica.
U orijentalnoj zbirci knjiznice u Gradaccu savucan je rukopis «Meduzm-u» (kodeks), u kojem se spominje gradacacko podrucje kao nahija Nenaviste.
Na podrucju opcine Gradacac iz ovog razdoblja postoje dva lokaliteta s ukopno pet stecaka, gdje su sahranjivani «bogumili» tj. Pripadnici «Crkve Bosanse».
Jedan likalitet nalazi se na mjestu zvaom «Smail Agin Mlin», (selo Razljevi), a drugi u Donjim Srnicama.
Prvi spomen Gradaccu povijesnim izvorima nalazimo u darovnici, koju je izdao bosanski kralj Stjepan Tomasevic u Bobovcu 1461. godine. Nazalost, ova darovnica nije sacuvana u svom orginalu, vec u Fojnickoj kronici.
Gradacac iz tog razdoblaj je u stvari gradacacka Gradina. Do sada se pretpostavljalo da Gradina u Gradaccu potjece iz turskog razdoblja; medjutim, vjerovatno je i u predtursko doba postojao jedan utvrdjeni, srednjevjekovni ili pak rimski gradic.
Najstariji dio starog grada naziva se ickala, (dvije kule), sto govori da je sadasnji dio nadogradjivan na starim utrdama. Smatra se da se, prema tradiciji, Gradina nekoc zvala Nenaviste, sot upucuje na zakljucak da je Gradacac bio centar zupe Nenaviste.
Najstariji turski defteri (spisi) takodjer nalaze u Gradaccu neku utrvrdu, koja je nakon osmanlijskog prodora u hrvatsko-ugarske zemlje izgubila svako stratesko znacenje. |
|
|
|
|
|
Razdoblje progresivne ekspanzive i stabilizacije osmanlijskog carstva
To je razdoblje od pada Bosne pod tursku vlast 1463. godine, do kraja XVII. stoljeca.
Nakon pada Bosne pod tursku vlast, Bosanska Posavina nije dijelila sudbinu ostalog dijela zemlje. Sljedece godine (1464.) ugarsko-hrvatski kralj Matijas Korvin uspio je preoteti Turcima cijeli sjeverni i sjeverozapadni dio Bosne, ok kojeg je napravio obrambeni bedem - dvije obrambene banovine, Jajacku i Srebrenicku banovinu, sa sredistima u Jajcu, odnosno Srebreniku.
U sklupu Srebrenicke banovine bila je Usora, zajedno s Bosanskom Posavinom. Godine 1512. Feriz-beg je osvojio Srebrenicku banovinu i prikljucio je Zvornickom sandzaku.
Nesto kasnije, 1535. godine, pala je i Jajacka banovina, kao i utvrda Dobor. Nakon 1535. godine utvrda Kobas postaje sjeidste kadiluka i nahije, gdje je pripala i Doborska nahija. Tom kadiluki bila je pripojena cijela oblast bivse Jajacke banovine, kao i krajevi Bosanske Posavine. Prvi spomen Doborske nahije u sastavu kobaskog kadiluka datira iz 1540. godine, kada je i nastao prvi popis nahija u tom kadiluku. Nako pada Dobora 1536. godine u njega je smejstena turska posada koju je cinilo 40 cuvara, dovedenih uglavnom iz Srbije - sabacke nahije. Dobor su kao i druge utvrde cuvali granicarski i tvrdavski odredi zvani ulufedzije. Medju ulufedzijama spominje se izvjesni Muhjudin, koj je bio veliki uzgajatelj pcela u doborskoj nahiji. Veliki orijentalni historicar Hamdija Kresevljakovic iz Sarajeva pretpostavlja da je on to radio za Husref-bega (spominje se da je 1537. godine bilo 150 kosnica pcela u Doburu).
Znatan broj katolickog stanovnistva ovog kraja pobjegao je pred turskom vojskom i utociste nalazio u austrijskoj carevini.
Krajevi Bosanske Posavine velikim su dijelom ostali pusit. Za vrijeme turskih osvajanja nahija Nenaviste je prakticki ostala nicija zemla. U tom se kraju 1533. godine spominju samo etiri slabo neseljena mjesta: Gracac (Gradacac), Bihac, Glavica, Koprivna i Modrica, s oko 49 poreskih obveznika i 10 nezenja (mudzereda).
U Gracacu je bilo 11 muslimanskih i sest krscanskih kuca s dvoje nezenja, a u Modrici dvije muslimanske i 14 krscanskih kuca s cetiri nezenje.
Medju naseljenim mjestima spominje se cak 13 u nenaviskoj nahiji, kao i monga u doborskom kraju.
Opustjele krajeve trebalo je sto vise naseliti, pa turske vlasti naseljavaju Vlahe koji uz muslimansko stanovnistvo imaju vaznu strategijsko-obrambenu ulogu prema Austriji.
Novoformirana doborska nahija zahvacala je podrucje zapadno od Dobora (izmedju Dobora-Bosanskog Samca i Dubocca na Savi). Sve do 1552. godine citavo to podrucje je zadrzalo status vojen krajine, kada prelazi u spahijski posjed.
Prvi uvid u teritroijalnu raspostranjenost doborske nahije imamo iz popisa 1570. godine. Popis nam daje podatke o strukturi stanovnistva po pojedinim naselima i gospodarske prilike ovog kraja. Iz tog popisa 1570. godine saznajemo da je Doborska nahija imala oko 20 naseljenih mjesta s 10 ciftluka i cetiri selista. Spominju se sljedeca nasela: Foca, Kotorsko, Sivcanica (Socanica), Lupljanica, Detlak, Crnac, Rabtaj (Rapcani), Bukovica, Pridol ovasi, Gornja i Donja Krina i Jakes.
Doborska nahija dobija veznu prometnu ulogu u drugoj polovici XVI. stoljeca, kada brojen karavane s juga, iduci na sjever u Slavoniju i dalje u Ugarsku, prolaze kroz doborsku nahiju.
Nisu bile rijeke ni placke nad trgovinskim karavanama u tom kraju. Da bi se kiliko toliko stvorila sigurnost u putovanju, stvarana su naselja pored prometnica. Poglavito su ojacala naselja Dobor, Jakes i Pecnik. O ucestalim pljackama govori se i u popisu iz 1570. godine.
U okviru administrativne podjele u XVI. stoljecu, dio Bosanske Posavine se nalazi u Derventskoj nahiji, u koju ulaze Derventa, Odzak i Bosanski Brod. Od vecih sela spominju se Dubocac, Korace, Foca, Dubica i Plehan.
Drugi dio Posavine bio je smjesten u Gradacacku nahiju: Gradacac, Samac, Orasje i Modrica s vecim selima: Turic, Tramosnica, Ledenice, Asic, Domanovac, Utorkoviste, Tolisa, Garevac, Crkviste, Lukacev Samac ... To je ujedno podrucje bivse zupe Nenaviste u kojoj se nalazila «Terra Tolys».
Treci dio Posavine nalazio se u Tuzlanskoj nahiji: Brcko, Dubrave, Zovik, Ulice, Breske, Drijenca, Skakava...
Razdoblje XVI. stoljeca, a poglavito XVII. stoljeca, za Bosansku je Posavinu vrijeme stabilizacije, jer se nalazila daleko od ratnih operacija. Zapustanje velikog broja srednjevjekovnih burgova (utvrda) na ovom prostoru simbol je stabilizacije novog osmanlijskog poretka. Sirenje islama razvoja novog tipa urbanog fenomena: islamsko-orijentalnog grada, kao najvaznijeg zarista islamske materijalne i duhovne kulture.
U XVI. stoljecu orijentalni grad dobiva vodecu ulogu u novoj geografiskoj strukturi kulturnog pejzaza.
Nastajanje nove urbane mreze najvise je povezano s organizacijom trgovinske razmjene i novog upravno-politickom organizacijom. U ovom razdoblju turske prevlasti sve vise jaca geografska orijentacija prema jadranskim gradovima. Karavanski trgovacki promet dozivljava vrhunac organizacijske i tehnoloske razine. Uz opce uvjete sigurnosti, valja naglasiti tehnicke i organizacijske inovacije kao npr. sagradjeni prometni objekti, ponajprije mostovi, te postaje za opskrbu karavana - hanovi i karavansaraji. Posebno je vazna organizacija stocarskih naselja za osiguranje nesmetanog odvijanja karavanskog prometa.
U turskom, kao i prethodnom srednjevjekovnom razdoblju, nizinski prostor Bosanske Posavine ostaje u odnosu na sredisnju dinarsku Bosn rjedje naseljen, jer je taj peripanonski prostor bio idealan za zimske ispase planinskog prstora s vrlo slabom agrarnom proizvodnjom.
Gospodarska kriza i pomanjkanje novca, kao i veliki izdaci za izdrzavanje velikog administrativnog i vojnog aparata Turske imperije zahtjevali su uvodjene novih, dodatnih poreza. Ubiranje poreze bilo je cesto praceno razlicitim zlodjelima i iznudjivanjima, sto je stvarno siroko nezadovojstvo narodnih masa. U toj anarhiji vladala je velika samovolja bosanskih spahija, sto ce izazvati ucestale pobune i nemire ne samo siromasnog stanovnistva vec i turskih veilikasa koji ne priznaju centralnu vlast. Na podrucju Bosanske Posavine u XVIII. Stoljecu vecina stanovnistva u gradskim varosima cine muslimani, dok je u okolnim seoslim naseljima zivjelo pretezito hrvatsko stanovnistvo. Nesto vise podataka o brojnosti i strukturi stanovnistva ovog kraja mozemo saznati iz izvjesca biskupa M. Bogdanovica iz 1768. godine. Prilikom vizitacije biskup je posjetio zupu koja je tada bila naseljena katolickim stanovnistvom - zupu Podvucjak (Pecnik). Zupa je imala oko 146 kuca u kojima je zivjelo 1135 stanovnika. U selu nije bilo crkve, pa je biskup sluzbu Bozju morao obaviti na trijemu kuce taosnjeg zupnika.
Nesto vise podataka o sturkturi stanovnista, gospodarsim i vonjim prilikama s kraja XVIII. Stoljeca prza tajno izvjesce austrijsko obavjestajca - Bozica, zastavnika bordske pogranicne regimente koji je poslan od austrijske vlade radi vojno-obavjestajnih poslova, ipsitivanja raspolozenja stanovinistva, brojnog stanja itd., za pripremani rat s Turskom.
Pocetkom 1785. godine Bozic je posjetio Derventu i njenu okolicu, zatim Modricu, njene zupe i samostane. Prilkom posjeta pojedinim zupama i samostanima biljezio je zanimiljivosti i odmah ih prosljedivao austrijskoj vladi u Becu. Na osnovi njegovih izvjestaja moze se vidjeti brojno stanje katolika u nekim hrvatskim mjestima, kao npr. Pecnik i Dubica. Za Pecnik se navodi da ima 20 krscanskih kuca, a Dubica, koja je sva naseljena hrvatskim stanovnistvom, ima nesto vise krscanskih kuca. U njoj postoji manja crkvana gardjevina gdje se obavlja sluzba bozja. Bozic je dalje krenuo u Modricu i tamosnja okolna sela. Boravio je u Garevcu gdje je takodjer bila zupa i zupni stan s oko 20 katoliskih obitelji. Nesto ih je vise bilo u Modrici, izmedju 35 i 40 hrvatskih kuca, dok muslimanske nije iznosio. Prema novoj administativnoj podjeli Bosanskog pasaluka iz XVIII. stoljeca Bosanska Posavina je jednim dijelom usla u sastav banjaluckog kadiluka. Kadiluk Derventa obuhvacao je sao dvije nahije. Bosanski Brod i Dubocac. Tako je doslo do razdvajanja odzackog kraja od Dervente.
Austrijski je obavjestajac u mjestima Bosanske Posavine, kroz koje je prosao, pronasao: u Svilaju 25-30 katolickih kuca, u Pecniku 20 katolickih kuca, u Doboru 7-8 muslimanskih kuca a ostalo su katolici, u Doboju 130 turskih kuca, ali se spominje i jedna katolicka crkva.
U Tolisi je zabiljezeno 15 kalolickih kuca, u Zabaru 40, u Dubravama kkod Brckog 12-15, u Drijenci 25, u Garevcu 20, u Bistrecu 15-18, u Modranu 30-35, u Slatini 10-12, u Koracu 12-15, Podrebcima 30.
U Derventi, uz vecinsko katolicko stanovnistvo, djeluje i jedna katolicka crkva. U Gradaccu je zabiljezeno oko 110 turskih kuca i jedna katolicka crkva.
U ovom razdoblju XVIII. stoljeca sve je izrazenije jedno novo povijesno-geogrfsko razdoblje, koje je obiljezeno postpnim oblikovanjem novog prometno trgovackog povezivanja izmedju Podunavlja i sjevernog Jadrana. Dakle, dolazi do orientacije na podunavskom-sjeverno-jadranski kombinirani transportni sustav. U ovom razdoblju prvi se put nakon anticko-rimskog doba ponovno pojavljuju izgradjene ceste i osposobljavaju plovni putevi kao sastavni dio kombiniranog trasporta, koji povezuje agrarno najproduktivniji prostor panonskih ravnica i sjevernojadranskih luka. |
|
|
|
|
|
Austro-Ugarskoj okupaciji BiH prethodio je veliki bosansko-hercegovacki ustanak od 1875.-1878.godine, koji je zahvatio i podrucje Bosanske Posavine. Od posebnog su znacenja bile akcije ustanika u podnozju planine Vucjak, koja je bila siguran zbjeg i skloniste za ustanike i njihove akcije uperene protiv turske vlasti. S obzirom na sarolikost u strukturi stanovnistva sudjelovali gotovo masovno, dotle su Hrvati, a jos vise muslimani, apstinirali. Tek na nagovor austrougarskih vlasti i pruzanja neposredne vojne pomoci, ustanicima se prdruzuje i hrvatsko pucanstvo.
Leglo ustanika na Vucjaku zastrasilo je i zvanicnu tursku vlast, klja je uputila vojna pojacanja s ciljem razjurivanja pobunjenika. Umjesto toga nastao je suprotan efekan - probunjenim Hrvatima i Srbima u Bosanskoj Posavini pridruzila se oveca grupa prebjega iz Slavonije, njih oko 65. Tako su vec u lipnju 1876. godine postojale vrlo jake ustanicke snage koje su brojale vise od 600 ljudi. Te su se snage na Vucjaku sukobile s blizu 1000 somanlijskih vojnika. Regularne turske vojen snage uspjele su razbiti pobunjenike cija su glavna sredista bila u Odzaku, Kotorskom i Doboru. Ustanicu su se samo dislocirali, a u ustanak su se ukljucivala nova naselja u podnozju planine Vucjak.
Tako u novim probunama, do kojih je doslo u kolovozu 1876. godine, nalazimo stanovnike sela Pecnik, Dugo Polje i Botajica.
Ustanici su bilie pokolebani proglasom koji je procitan na Vucjaku 30. lipnja 1877. godine, a koji predvidjao ujedinjenje Bosne i Hercegovine sa Srbijom. Proglas je prihvatilo pobunjeno srpsko pucanstvo, ali nije naisao na odobravanje hrvatskog pucanstva, a bilo je tu i dosta muslimana, zatim nesto Nijemaca, Madjara i Talijana, koji takvu akciju nisu zeljeli podrzati ni prihvatiti.
Tijekom 1877. godine ustanicima se prodruzila grupa dragovoljaca iz srpsko-turskog rata, sto je dalo novi dodatni poticaj. Pojacani dragvoljcima, ustanici su se s Vucjaka spustili u ravnicu i napali Odzak, a zapazene uspjehe postigli su i na Dugom Polju.
Ustanike je ojacala i poruka jednog od ideologa ustanka Vase Pelagica, koji porucuje srpskoj vladi da posalje novcanu i drugu pomoc ustanicima na Vucjaku, Motajici, Kozari i Brezovaci. Vec tada je bilo jasno da ustanici ne zele promjenu vlasti (umjesto turske, dolazak austrougarske vlasti), vec zele sjedinjenje sa Srbijom, ili pak samostalnu drzavu.
Takvom politkom nisu bili zadovoljni Hrvati i drugi katolici, koji su poceli siriti propagandu o dolasku austrougarske vlasti u ove krajeve - odnosno u Bosnu i Hercegovinu.
Rezultat te propagande bio je odlazak 29 mjestana - Hrvata iz Podvucjaka u Austro-Ugarsku. U Zagrebu je ta delegacija molila generala Filipovica za pomoc u provodjenju tih akcija. Bio je to dovoljan razlog da se austrougarske vlasti umjesaju u ovaj ustanak i provedu zamisljenu politiku okupacije Bosne i Hercegovine.
Direktna intervencija austrougarskih vojnih odreda u ovom kraju usljedila je vec u srpnju 1878. godine. Vec su tada njihove jedinice pocele prelaziti Savu kod Bosanskog Samca i onda dolinom rijeke Bosne nadirati u pravcu Doboja.
General Josip Filipovic upucuje proglas cjelokupnom bosansko-hercegovackom stanovnistvu, u kojem istice kao njegova vojska dolazi po odluci Berlinskog kongresa i to u svojstvu osloboditelja od Turaka.
Ulasku austrougarskih trupa u Bosansku Posavinu najvise se opiralo muslimansko i srpsko stanovnistvo, dok su iz Hrvati docekivali kao osloboditelje. To je bio razlog da je austrougarska vojska cinila represije nad ovim dijelom bosanskohercegovackog stanovnistva. Nakon dracih vojnih opirana 1878. godine cijela Bosna i Hercegovina potpal aje pod austrougarsku vlast, pa tako i Bosanska Posavina. Ta ce vlast do 1918. godine ostaviti vidne tragove na gospodarskom, kulturnom i duhovnom zivotu poglavito hrvatskog stanovnistva.
Razdoblje dominacije podunavsko-sjevernojadranskog kombiniranog transprotnog sustava zavrsava pojavom prvih zeljeznica. Austro-Ugarska okupacija Bosne i Hercegovine nije oznacila obnovu prekinute realizacije uzduzne pruge, nego se ostvaruje nova koncepcija uskotracne zeljeznicke mreze u Bosni i Hercegovini, bazirana na eksploataciji prirodnih izvora-orijentacija na transverzalni pravac sjever - jug.
Za vrijeme austrougarske vlasti na selu su se i dalje zadrzali stari feudalni odnosi.
Proces oslobadjanja kmetova ide dosta sporo, sto je 1910. godine dovelo do agrarnog pokreta u kojem seljaci traze oslobodjene od kmetskih odnosa.
Vise od 95 posto kmetova pripadalo je katolickom i pravoslavnom stanovnistvu, za razliku od muslimanskog stanovnistva koje je jos iz turskog razdoblja imalo povlasteni polizaj. Prema podatcima iz 1910. godine socijalna struktura na podrucju kotara Gradacac je polazivala da od 24’109 stanovnika koji su zivjeli od poljodjelstva ima 18'340 (76 posto) slobodnih seljaka. Najpovoljnija situacija bila je u muslimanskim naselijima, gjde je uz 10'406 slobodnih seljaka bilo 356 kmetova.
Hrvatska naselja bila su u najnepovoljnijem polozaju; uz 1960 slobodnih seljaka bilo je 3021 kmetova. Od svih hrvatskih naselja u sirem podrucju kotara Gradacac, jedino u Turicu prakticno nije bilo kmetova (prema podatcima iz 1885. godine bilo je 136 slobodnih seoskih obitelji i tri kmetske obitelji). |
|
|
|
|
