Izvor: www.posavski-obzor.info

 Autor: Petar Kajinić

 Blagoslovi Bože moju Posavinu i grobove naših otaca

Baš tih se dana snijeg počeo otapati i negdje u daljini tamo u našem zavičaju, točno tamo, gdje se ravnica i prvi bregovi počinju sastajati, skupljaše se novi oblaci i kao da pročišćavahu našu dolinu, pa nam darivaše osjećaj neopisive miline i zadovoljne duše. Dok su svježina i lagan vjetrić udarali u lice, a pluća, onako pazamaški zahvaćaše zrak iz okolice, tog čistog i nedotaknutog krajolika, moj pogled, lagano se pomicao čas kroz šumarak, čas kroz šikaru ili u blagom poluluku završavaše u zelenilu mlade pšenice u polju, koja oslobađajući se sniježnoga pokrivača onako, kao počešljana, prkosiše već prolazećoj zimi....

Kompletan članak možete pogledati ovdje

Nabujala rijeka prosijecala je plodnu ravnicu, pred sobom sve je rušila, pa zbog neke vrste respekta i neodređene doze straha, uzmicalo se što dalje od korita ove nepredvidive, podivljale i nabujale rijeke. Izgledalo je, kao da će zaštitni bedem svakoga trenutka propasti i zaronuti u hladnim dubinama i mutnoj vodi.

posavina2

Tako isto je bilo i onog dana u ranu zoru i pred samo svanuće, kada je umrla I. K. Jadnica, bila je svega svjesna, ali izgleda da se nije ničega bojala. Svoju mladost, u trideset i drugoj godini predade Stvoritelju, bez suza, bez straha, smireno i dostojanstveno. Pitali su je, da li je boli i dok su joj brsali smrtnički znoj s njenog čela i lica, ova mlada žena, iako u smrtnom grču, bila je još uvijek lijepa, nasmijšivši se, rekla je, da bi rado popila čašu hladne vode s naše vodice. Bio je to prekrasan izvor, onako kamenom ograđen u svojoj skromnosti i mirnoći, širio je neku vrstu osvježenja i rasterećenosti.

posavina3

Znala je da će umrijeti, valda to na koncu osjeti svaki čovjek, pa je poslala po svećenika i poželila je, da joj se upali muket na prozoru i svijeća lojenica na zidu. Željela je, kad bude umrla, da joj se obuče našlingana roza, pripaše tkanica i kosa da joj se savije u dvije pletenice i bez marame, stavi na jastučić kraj njenog mladoga lica. Rekla je, da se ničega ne boji , samo, da joj je žao, da ovako mlada odlazi, a ostala je željna rodne grude i mirisa procvjetalog bagremova cvata , jer kad je morala poći u dalek svijet, bagrem je stari baš toga jutra procvao.

posavina4

Držala je rukicu svoga sinčića i dok još umirući, isprekidano je izgovarala i spominjala ime blažene Djevice Marije i svetog Josipa. „Blažena Gospo, sveta Bogorodice... primi me“. Kada je umrla, izgledalo je kao da spava...Sve patnje, svaku bol, svaki strah, pa čak i samu smrt, I. K. prekrila je jednim zadnjim osmijehom, na svom, mirnoćom zaokruženom licu.

Zbogom majko, prošapta dječak, čije lice obliše suze, a njgovo dječije srce u cijelosti se zgrči od boli i razarajuće tuge. Tog jutra, bio je i njegov rođendan, imao je punih devet godina, a majka mu je još davno prije smrti kupila kamiončić, dječiju igračku, koja i danas stoji u regalu njegove dnevne sobe...

Pokopana je kao sveta duša kršćanska. Vratila se baš pred smrt da joj tijelo ne bi ulovila daleka tuđina, a grob ne bi slučajno ostao u hladnoj samoći i neizbježnom zaboravu. Zato je i htjela leći u grob svojih otaca. Neki dan, kad sam prolazio onim krajem, iako je bila kasna jesen, samo na njenom grobu, procvjetala jedna crvena ruža.

Pomislih u svome srcu, Posavino, hrvatska grudo moja, ne može se bez tebe, pa kada i umirati zatreba, sigurno će biti lakše, jer ti si naša ljubav i mir duše, pa i samo umiranje biva nekako blaže i podnošljivije kada si ti tu, kad si nam blizu.

Blagoslovi Bože moju Posavinu i grobove naših otaca.

Petar Kajinić

Nemate dozvolu za pregled ili postavljanje komentara.

SUBOTA, 01. 02. 2020 PEĆNIČKA FEŠTA SALZHAUS-WEIHERGASSE 10, 3380 WANGEN AN DER AARE

Sponzori

Posjetitelji

Danas 9

Jučer 27

Tjedan 74

Mjesec 144

Ukupno 98325

Trenutno su 6 gosta i 0 članova online

Kubik-Rubik Joomla! Extensions