Izvor: www.posavski-obzor.info

 Autor: Petar Kajinić

Baš tih se dana snijeg počeo otapati i negdje u daljini tamo u našem zavičaju, točno tamo, gdje se ravnica i prvi bregovi počinju sastajati, skupljaše se novi oblaci i kao da pročišćavahu našu dolinu, pa nam darivaše osjećaj neopisive miline i zadovoljne duše. Dok su svježina i lagan vjetrić udarali u lice, a pluća, onako pazamaški zahvaćaše zrak iz okolice, tog čistog i nedotaknutog krajolika, moj pogled, lagano se pomicao čas kroz šumarak, čas kroz šikaru ili u blagom poluluku završavaše u zelenilu mlade pšenice u polju, koja oslobađajući se sniježnoga pokrivača onako, kao počešljana, prkosiše već prolazećoj zimi....

Kompletan članak možete pogledati ovdje

Tako isto je bilo i onog dana u ranu zoru i pred samo svanuće, kada je umrla I. K. Jadnica, bila je svega svjesna, ali izgleda da se nije ničega bojala. Svoju mladost, u trideset i drugoj godini predade Stvoritelju, bez suza, bez straha, smireno i dostojanstveno. Pitali su je, da li je boli i dok su joj brsali smrtnički znoj s njenog čela i lica, ova mlada žena, iako u smrtnom grču, bila je još uvijek lijepa, nasmijšivši se, rekla je, da bi rado popila čašu hladne vode s naše vodice. Bio je to prekrasan izvor, onako kamenom ograđen u svojoj skromnosti i mirnoći, širio je neku vrstu osvježenja i rasterećenosti.

Znala je da će umrijeti, valda to na koncu osjeti svaki čovjek, pa je poslala po svećenika i poželila je, da joj se upali muket na prozoru i svijeća lojenica na zidu. Željela je, kad bude umrla, da joj se obuče našlingana roza, pripaše tkanica i kosa da joj se savije u dvije pletenice i bez marame, stavi na jastučić kraj njenog mladoga lica. Rekla je, da se ničega ne boji , samo, da joj je žao, da ovako mlada odlazi, a ostala je željna rodne grude i mirisa procvjetalog bagremova cvata , jer kad je morala poći u dalek svijet, bagrem je stari baš toga jutra procvao.

Držala je rukicu svoga sinčića i dok još umirući, isprekidano je izgovarala i spominjala ime blažene Djevice Marije i svetog Josipa. „Blažena Gospo, sveta Bogorodice... primi me“. Kada je umrla, izgledalo je kao da spava...Sve patnje, svaku bol, svaki strah, pa čak i samu smrt, I. K. prekrila je jednim zadnjim osmijehom, na svom, mirnoćom zaokruženom licu.

Zbogom majko, prošapta dječak, čije lice obliše suze, a njgovo dječije srce u cijelosti se zgrči od boli i razarajuće tuge. Tog jutra, bio je i njegov rođendan, imao je punih devet godina, a majka mu je još davno prije smrti kupila kamiončić, dječiju igračku, koja i danas stoji u regalu njegove dnevne sobe...

Pokopana je kao sveta duša kršćanska. Vratila se baš pred smrt da joj tijelo ne bi ulovila daleka tuđina, a grob ne bi slučajno ostao u hladnoj samoći i neizbježnom zaboravu. Zato je i htjela leći u grob svojih otaca. Neki dan, kad sam prolazio onim krajem, iako je bila kasna jesen, samo na njenom grobu, procvjetala jedna crvena ruža.

Pomislih u svome srcu, Posavino, hrvatska grudo moja, ne može se bez tebe, pa kada i umirati zatreba, sigurno će biti lakše, jer ti si naša ljubav i mir duše, pa i samo umiranje biva nekako blaže i podnošljivije kada si ti tu, kad si nam blizu.

Blagoslovi Bože moju Posavinu i grobove naših otaca.

Petar Kajinić