Autor: Petar Kajinić

Vrijeme zvijeri....
Ustat će narod na narod....I bit će jauk po svoj zemlji….
U nebo zovu krvave suze.... 
Posavka majka razgolićena cvili, jauče. Plače.  Sramote  je i obečašćuju.
A sve to je zbog njih...
Doðoše odnekud  mračne spodobe crnje od noći, crnje od mraka… Neki čudni jahači
straha, ljudi bez srca, bez duše…                                                                                                                       
Spodobe hladne bez topline i strašnih pogleda, bez osjećaja i puni mržnje…
Čudnih nakana.                                                                                                                           
I počiniše neljudska djela - nečuvena.                                                                              
Pokolj i zvjerstva nad ljudima nedužnim, nevinim, ljudima spokojnim.                                                   
I baciše moju braću u rupe, u močvare ,u jame i prosapine…                                         
Oteše ono što smo mi od Boga dobili bili...

Kako su naši prijatelji iz Domaljevca objavili prilog pogledajte  ovdje

Srušiše i oltare i žrtvenike i sve mostove i spomenike…
Kao da zabraniti mogu da se i Bogu klanja. I htjedoše to i učiniti.

Nije li ovo čudna vojska Gospodine? Kao da je iz samog pakla izašla!
Jesu li to ðavoli bili u Posavini? Mač oganj i ljuti bič, uperiše delije u djecu, očeve i majke, sinove i kćeri Posavine.
U ljude nedužne, pitome. Kakvi su to vojnici, kakvi ljudi? Pa ni Bogu ne daju da čini svoje?
Došli su oteti Blagoslov iz ruke koji Posavka majka dobiše od Gospodina.
O Kriste, zašto bičevanje na Pilatovu dvoru još uvijek traje? Dokle Gospodine mora trajati sve ovo…?

I neki dan ponovo naðoše kosti što ih je bacala zvijer u svome hiru, u svome kriku mržnje protiv života. Protiv ljudi i protiv Boga.
Kosti su to moje braće, iz rupe hladne, iz rupe skrivene iz rupe močvarne iščupane.
O Bože kako me bole ove rane…
Nema ni Šimuna Cirenca da mi pomogne nositi ovaj križ. Pa zašto Gospodine, ni on ne želi vidjeti moju muku…?

Ma sve bi mi lakše bilo kada bih mogao leći, potonuti u san i usanjati, da me bar braća nisu izdala.
Ali nema mi takvog sna…

Sve bi mi bilo lakše da su te duge kolone poniženih ostale bar malo primijećene.
Pa makar su se mogli potužiti i drugima reći, “Vidite, stanite ljudi…Ovo mi braća pate..!”
Nisu to učinili. Valda oni znaju zašto?
Da, gledali su kako Posavina guta svoju bol i kako u grču stenje.
Šutili su u ono teško vrijeme, kada su moju Posavku majku svlačile, mučile i silovale zvijeri….

A zašto braćo?
Zašto nam to činite?
Mi smo i za vas umirali…
I dok ja još uvijek tražim svoje kosti i razderanu haljinu Posavke majke moje, šute moja braća, kao da se ovdje nikada, ništa desilo nije…
A moja bol?
O Bože, para mi pluća i grlo reže…

I poslaše mudraci nekog svog proroka pravde, iz neke daleke, tuðe zemlje…
Proroka pravde. Velikog proroka, proroka pravednog….Prorok taj uvijek presudi, da nema moje boli, niti tragova…. Pa šta ako ih i ima?
On može i mora reći da ih nema.
I to je pravda… Dobro rješenje, pavedno?
Pravdno Gospodine…?
A kolone duge i vriska djece? Zapaljena sela... I braća moja još uvijek, koprcaju se u krvi i smrtnom grču… Još uvjek bude me i san moj je muka Gospodine…
Zar nisu na svojoj zemlji ni groba zaslužili?
Zašto Gospodine?
Mora li to zaista tako biti?

I progovoriše mudraci pravdu….U nekoj tuðoj, dalekoj zemlji…
I prorok njihov proreče sretnu budućnost gazeći krv i mrtva tijela moje braće…
A čudno, kako to da i najglasniji bobnjevi i trube ostaše nijemi?

U nekoj drugoj, tuðoj zemlji, ako se pak slučajno desi da naprimjer, da šargo crkne. Onda se odmah razglase svi bubnjevi i sve trube, u sami cik zore… Debele tiskane vijesti, kako je crknuo šargo… I svi ga žale. Strašno, užasno…To se ni u kom slučaju ne smije ponoviti i nije smjelo dogoditi… Trebalo je sve učiniti i spriječiti da šargo crkne, jer gubitak je to. Velik, nezamjenjiv…

Odmah se poslije te bolne istine oglasi vijeće mudraca…I donese mjere…A i sve važne udruge za ljudska prava, zabilježe duboki šargin gubitak, taj slučaj… Pa i naši domaći psi, zalaju tako složno, na taj tjeskobni gubitak svog važnog psa idola…

Na Kalvariji mog života, ja još uvijek stenjem, jer smrt me neće… gušim se… Isuse, dave me ove spodobe i sile mraka… Ja još uvijek gutam svoju bol. Ponosno idem kroz svoj život i čekam dan... Uskrsnuće…. Isuse vjerujem Tebi, pa makar da to još ovoliko… dugo potraje!!!

Ljubav …Pravda… mora pobijediti.

A suze…? Jednog će dana prestati. I nikom ništa…
Plači Posavko majko…Plači…

Šute braća moja, još uvijek šute ili pak zajedno žale važnoga šargu, čiji odlazak tako jako odjeknu, u hladnom srcu tuðinskom…. I ostavi traga šargo... Pa ga i moja braća žale… Kako i ne bi. Šargo je jako važan faktor u našem eko-sustavu. A uz to, šargo ima i svoju cijenu….Nije on kao onaj naš, obični šargo, koji kruh svoj sam grize u svom skrovištu. Eh, ovaj je velika zvijer.

Ovaj je posve drugačija pseća vrsta.

Jednom za svaku izgovorenu riječ morat će se položit račun.
Probudimo se braćo… ovako ne može dalje!

Oprosti im Bože, jer ne znaju što čine…

Petar Kajinić
Pećnik/Švicarska