Autor: Anto Aničić

GOSPODINE MOJ

 

 

Ako me netko upita kome vjerujem, kome se utječem, i kome sam povjerio dane svoje, što ću mu odgovoriti...Radije neka sluti iz mojih koraka i neka čita u mojem pogledu. Znam da drukčije istinu ne može saznati...No, neznam koliko sam kriv, ako se Onaj kome vjerujem ne otkriva po mojem biću. Znam sigurno, ako bi netko mogao zaviriti u ovo moje srce...tamo bi Istinu pronašao. Ni meni nije uvijek dano stići u njegova prostranstva. A, tako bih volio, tako bih želio. "Srce...Maleni kutak u kojem Svevišnji prebiva". I u kojem  se začinje sve zlo...Koje li suprotnosti"...

Svejedno, Gospodine moj, hvala Ti za ovo srce...ljudsko srce, koje ipak više ljubi, nego li proklinje, koje je spremno više darivati  a manje zgrtati sebi..."A znamo i Ti i ja, da to uvijek nije jednostavno. Samo smo ljudi"...

Gospodine, ti koji u meni prebivaš, i koji naslanjaš svoju glavu na ovaj kamen, preobrazi "Stijenu u izvor vodeni". Neka se po ovom krhkom biću otkrije Tvoja slava, neka Ti budeš otkriven u onom koji Tebi vjeruje i  koji Tebe traži...Neka Gospodine, tvoje lice zasja u mojem pogledu...A srce...U njega pohrani sjeme...Neću Ti reći koje...Ti sam poželi plod kojeg bi volio jednog dana ubrati.....