Autor: Anto Aničić 

  Kad izađeš, čekam te vani...

Pročitah ovu priču od nepoznata autora, razmišljajući, kako nas   drugi prate,  promatraju, osuđuju nas koji idemo, oni koji u crkvu ne idu, ne vjeruju dali oni na nama primjećuju da smo mi drukčiji, malo bolji? Ili će reći "idu u crkvu a kada izađu među ljude ništa bolji…." Dali se trebamo početi mijenjati? Ako je da...neka to bude naše  vrijeme odabiranja.....

Ne zanima me što ćeš u njoj raditi, iako mislim da ćeš se moliti.
Nimalo me ne zanima,hoćeš li stajati ispred oltara ili tamo kod vrata,hoćeš li moliti sjedeći,
ili klečeći,pognute glave i zatvorenih očiju, ili ćeš buljiti u slike na oltaru.
Udarati se u prsa, micati usnama,šaptati riječi molitve i prebirati među prstima zrnca svete krunice.

Sve su to vanjske i jednostavne radnje pomoću kojih nije teško prevariti čovjeka...

Čekam te vani...

Kada izađeš iz crkve i vratiš se se među ljude,pripremi se za susret sa mnom.

Tada ću te nemilosrdno pratiti, promatrati,suditi,a možda i osuditi?

Imam pravo to učiniti...

Naime,želim znati: jesili u crkvi stvarno razgovarao s Bogom ili si se samo s njime poigravao?

Želim se uvjeriti čini li molitva čovjeka stvarno drukčijim-boljim?
Želim se uvjeriti upravo na tebi-kršćaninu-kao primjeru...

Uvjerim li se da si; zavidan,sebičan,pohlepan,ohol,svadljiv,brbljiv,zao,površan...znat ću, 
da ti molitva ne valja...

A uvjerim li se da u obitelji, na poslu, u školi,trgovini,autobusu...
neznaš s ljudima razgovarati, znat ću sigurno da ni s Bogom neznaš razgovarati...

Ako te neprestano netko treba tješiti i hvaliti,znat ću da u crkvu nisi išao radi Boga,
slaviti njega,već uzdizati sebe...Ali,
budu li tvoje usne izgovarale riječi mira,radosti,povjerenja i utjehe,
budu li tvoje oči otvorene za nevolju bližnjega...
budu li tvoje ruke podizale nemoćne,
bude li tvoje srce imalo razumijevanja za druge,
bude li opraštalo i ljubilo,...znat ću da si u crkvi doista razgovarao s Bogom...

Čekam te vani.....