Autor: Anto Aničić

NIKADA TE NEĆU NAPUSTITI

JA TE LJUBIM....

Jednog dana probudio sam se rano ujutru, kako bih promatrao izlazak sunca...Tu ljepotu, savršenstvo...djelo Božijih ruku...sa svih strana osjećao sam miris cvijeća, cvrkut ptica, lagani povjetarac milovao mi je obraze i cijelo moje tijelo...To Božije  djelo, ljepotu...nemoguće je opisati...Dok sam gledao, Veličao sam Boga, za ta divna Njegova djela...

Sjedio sam... I osjetih Božiju prisutnost pored sebe...On me upita; Voliš li me?...A ja, odgovorih; Naravno, Bože...Ti si moj Gospodin i Spasitelj...Zatim me upita; "I da imaš tjelesne nedostatke, bili me još uvijek volio"...

Bio sam zbunjen. Pogledao sam na moje ruke, noge i ostale dijelove moga tijela, te se iznenadio koliko stvari mogu ura diti, za koje sam mislio da mi pripadaju, da je to sve normalno, što ja posjedujem...Odgovorio sam; To bi bilo teško, ali  ja bih Te još uvijek volio".
Gospodin nastavi i reče;" Kada bi bio slijep, bili i tada volio ono što sam stvorio"?...Kako bih mogao voljeti nešto što ne mogu vidjeti...razmišljao sam... nastala je šutnja. Tada sam pomislio na sve slijepe ljude u svijetu, te kako su mnogi od njih voljeli Boga i Njegovo stvaralaštvo.Odgovorio sam." Teško je to zamisliti, ali ja bih te i tada volio". Gospodin me upita;"Da si gluh?.

Tada sam shvatio,za slušanje Božije riječi ne trebaju nam samo naše uši, nego naše srce...Odgovorio sam;"To bi bilo teško, ali ja bih i tada slušao Tvoje riječi"...Gospodin ponovo upita;"Kada bi bio nijem, bili slavio moje ime?....Razmišljao sam.Kako bih mogao slaviti bez glasa?. Onda sam shvatio; Bog želi da ga slavimo iz naših srca i duše. Nije važno kako nam glas zvuči.
I slavljenje Boga nije uvijek sa pjesmom,kada smo ustrajn i u zahvaljivanju riječima, i u nevoljama mi dajemo Bogu hvalu...
Odgovorio sam; I ako nebih mogao govoriti,ja bih  i tada slavio Tvoje ime"...No, Gospodin je opet upitao; Voliš li me zaista?.
S velikim uvjerenjem; hrabro i snažno, odgovorio sam odlučno, "Da Gospodine...Volim te...zato što si Ti jedini i istiniti Bog...Ti si sve ovo stvorio"...
Mislio sam kako sam dobro  odgovorio,i da me neće više  pitati; ali Bog me upita; "Zašto onda griješiš"? A ja sam se počeo braniti, "Ja sam samo čovjek i nisam savršen"...A Bog nastavi; Zašto u danima mira odlutaš tako  daleko od mene?...Zašto samo u danima teškoće moliš naj iskrenije?...A suze,one su tekle niz moje lice...                                       Gospodin je nastavio;
Zašto ne pjevaš na Misi? Zašto me tražiš u vrijeme nevolje? Zašto moliš tako sebično?
Zašto moliš tako nevjerno? A suze su mi i dalje  klizile niz obraz..."Zašto me se stidiš?..Zašto ne objavljuješ radosnu vijest?
Zašto si za vrijeme progonstva i u teškim situacijama plakao drugim na ramenima...kada ti ja pružam moje rame da plačeš na njemu?...Zašto tražiš izgovor, kada ti dajem priliku da služiš moje ime?...Pokušao sam odgovoriti, ali odgovora nije bilo...a suze, one su tekle niz moje obraze...
Tvoj život je blagosovljen, reče mi Gospodin.Stvorio sam te da ne odbacuješ ovaj poklon.Blagosovio sam te talentima da  mi služiš, a ti se stalno opireš, okrećeš mi leđa...Otkrio sam ti Moju Riječ, ali ti ne napreduješ u spoznaji...Govorio sam ti, ali tvoje su uši bile gluhe, pokazivao sam ti svoje blagosove, ali tvoje oči su bile zatvorene....Slao sam ti svoje sluge, a ti si sjedio lijeno dok su oni bili otjerani...

Čuo sam tvoje molitve i odgovorio na njih, upita me ponovo;" Voliš li me zaista"?...Nisam mogao odgovoriti...a kako bih ?
Nisam imao opravdanje...Što sam mogao reći na sve ovo? Tada mi je srce glasno zaplakalo i jecalo,a suze one su tekle ko rijeka, Jecajući sam rekao; Molim te oprosti mi Gospodine...."Ja nisam dostojan da budem tvoje dijete".
Gospodin je odgovorio; To je moja milost,moja ljubav, dijete moje...Upitao sam; Zašto mi neprestano praštaš?
Zašto me toliko voliš?...Gospodin je odgovorio; Zato što si ti, moje stvaralaštvo...Ti si moje dijete...
Nikada te neću napustiti...kada plačeš...suosjećam i plačem s tobom...
Kada kličeš od radosti, i Ja ću se stobom radovati... kada si u nevolji i kloneš, bit ću s tobom i pomoći ću ti...kada padneš Ja ću te podići... kada si umoran, Ja ću te  nositi...Bit ću s tobom do kraja,i uvijek ću te voljeti...

Plakao sam kao nikada prije...Kako sam mogao tako biti ravnodušan...Koliko sam puta povrijedio Boga?...Pitao sam se?...
Zatm sam ga upitao; Bože voliš li me?... ."Gospodin je ispružio svoje  ruke,vidio sam kako su čavlima bile probodene"....  našao sam se u njegovom zagrljaju.......

Kleknuo sam pred noge moga Spasitelja Isusa Krista...I po prvi puta iskreno se Molio.....