Autor: Anto Aničić

 JA, ROĐEN SAM U PEĆNIKU

 Ja, rođen sam tamo, prijatelju... gdje naj ljepše zore sviću, gdje sunce  zlatne zrake ima, i lagani  povjetarac obraze miluje i kosu leprša. Gdje slavuj naj ljepšu pjesmu pjeva, gdje golub svoje gnijezdo svija. Gdje Jorgovani naj ljepše mirišu u zoru, i Lipa opojni miris ima. Gdje voćnjaci s proljeća razigrani u cvatu i mirisu, a u jesen obilne plodove donose, gdje polja zlatnim žitom rode.Tamo gdje se pjesma pjeva, kolo igra uz šargiju i violinu... To Pećnik rodni moj je.

Cijelokupni dopis pročitajte ovdje

Ja, rođen sam u Pećniku, prijatelju... gdje crkveno zvono "Zdravo Mariju" zvoni, gdje se s vjerom i uz vjeru živi. Gdje crkva Sv. Alojzije, kapelice Sv. Jurja i Sv. Marka o našoj vjeri i postojanosti svjedoče... Gdje Kameni Križ, naš ponos i naša zahvalnost...našim dragim i voljenim Pećničanima, koji svoje živote dadoše, za nas, za svoj dom...Tamo gdje nas "devedesetih godina napadoše četnici i jugo vojska". Gdje se branio dem, gdje je zemlja  krvlju natopljena i život se dao. Tamo gdje se suza lila i siročad ucviljena bila, gdje majka; sina, muža, oplakuje, gdje brat brata izgubi.Tamo gdje sestra za bratom suze lije.Tamo gdje otac za svojim sinovima sijedu kosu čupa...gdje žene, oplakuju svoje muževe. Tamo gdje djeca za svojim očevim tuguju i pate, i nikada ih više očeve nježne ruke neće milovati po kosi i imenom ih dozivati...Tamo gdje naše  kuće opljačkaše, popališe, porušiše, crkvu, kapelu i groblje devastiraše... narod iz sela protjeraše, boli i tuga u našim srcima nastaše...To zlo prijatelju, četnici i jugovojska nam uradiše... To prijatelju, u našem je Pećniku bilo...to nesmijemo zaboraviti...ti životi naših voljenih nisu dati uzalud...Dđimo prijatelju, kod našeg Kamenog Križa, upalimo svijeću, i zahvalnost dajmo...

Ja, rođen sam u Pećniku prijatelju, gdje je...za vrijeme drugog svjetskog rata, pričao mi je moj pokojni otac Marijan, u suzama, a srce mu tuga stezala....Naši Pećničani i Botajičani, bili su progonjeni, zlostavljani, mučeni i ubijani od četnika, partizana, komunista....Četrsto, sine....Četrsto naših Pećničana i Botajičana ubijeno je...samo tristo šezdeset udovica ostalo je...Svećenika Roju, četnici Botajički ubiše i puno vjernika koji su u crkvi bili. Nad Pećnik se nadvila velika tuga i žalost, bilo je sine obitelji gdje su izgubili, dva, tri, pa i više članova obitelji. Reče otac, i moga oca četnici ubiše...i suza kanu. Niz moje lice krenuše suze, tuga i bol stezalo je moje srce. Otac zapali cigaru, pa nastavi..teška vremana to su bila sine moj, strah, glad, siročad bez oba roditelja...

Moralo je se uz prisilu, ići u zadrugu raditi i obavezu moralo davati. Zemlju, šume otimali, ranjenika i kravu iz štale uzimali, a čeljad gladna ostajala. Otac zapali cigaru, sa tugom u srcu nastavi, svećenike naše progonili, zatvarali...Sve to sine, u ime nekog naroda, u ime nekakve slobode,činili su partizani, komunisti...Naše Pećničane... tukli, mučili i zatvarali, u "kace sa vodom kiselili ih" u podrumima dane i noći provodili.Tamo su dani i noći teški bili... Teška su to vremena bila, strah, glad, bijeda, sirotinja, o tim zlima što nam učiniše... četnici, partizani, komunisti, nije se smjelo pričati...Nedaj Bože nikada više da se to ponovi...govorio je otac sav u tuzi i bolu..."Sine moj to se nesmije zaboraviti, tako je bilo"...Teško je bilo, imali smo svoj Križni Put...Kalvariju..Tako je bilo u Pećniku našem, to se riječima nemože ispričati...i suza kanu...

Još uvijek sanjam prijatelju...Pećnik moj, Rijeku moju...dom, oca, majku i susjede moje. A onda patim, i tuga, na licu suza...Ništa više nije kao prije...Oca, majke više nema. Solo pusto, ožiljci od rata na svakom koraku vidljivi, ima još dosta kuća ne obnovljenih, spaljenih, oronulih...tuga i bol. Pećnik moj, bio pun života i radosti, dvije tisuće i pesto duša udisalo zrak života...a sada stotinjak starijih se vratilo, dječijeg  plača više nema.

Nema više prela ni igranki, utihnula pjesma. Naši sokaci, okućnice, voćnjaci, polja i livade zarasli....

O Bože kakav je ovo neobičan osjećaj.... što me to tako veže; kameni prag, sretno djetinjstvo, prva ljubav. Možda crkva, točak, bara, igranke i prela, buban i moja vodica..moja bašča, zrezdelija, dud, kruška, orah, trešnja na kamenicama, bagrem u cvatu. Prijatelju, to sve i nešto više...Tu mi je rođen; pradjed i prabaka, djed i baka, otac, majka, sestra, brat i cijela familija...Tu majka svojim mlijekom me zadoji i prve korake učinih. Tu Kršten sam, Prvu Pričest, Krizmu i Vjenčanje imao....to je dio mene, to je moje, tu sam rođen...

Čuvaj Gospodine Pećnik i naše domove......Crkvu, groblje, kapelice, rodna polja, šume, brda, livade i voćnjake, save sokake...Našeg Svećenika sve Pećničane i Botajičane ma gdje bili, a posebno ljude, koji se povratiše svome domu....To Pećnik moj je, u srcu gab nosim...

Nemate dozvolu za pregled ili postavljanje komentara.

SUBOTA, 01. 02. 2020 PEĆNIČKA FEŠTA SALZHAUS-WEIHERGASSE 10, 3380 WANGEN AN DER AARE

Sponzori

Posjetitelji

Danas 11

Jučer 27

Tjedan 76

Mjesec 146

Ukupno 98327

Trenutno su 12 gosta i 0 članova online

Kubik-Rubik Joomla! Extensions