Autor: Anto Aničić

SELO MOJE U SRCU TE NOSIM

Moj Pećniku često te se sjetim,
u mislima svojim ko sokol poletim.
Letim tako, o moj mili brate,
iz mladosti sjećanja se vrate.

Od rođenja usrcu te nosim,
rodni kraju tobom se ponosim.
Uvijek tebi moje misli lete,
moj Pećniku ja sam tvoje dijete....

Tebe volim milo selo moje,
sve sokake i šljivike tvoje.
Volim tvoje sve bistre izvore,
i pjev ptica i brežuljke tvoje.

Uspomene moje tu su tkane,
ko bisere nizo sretne dane.
Ja te volim o moj rodni kraju,
često mislim nate zavičaju.

U noćima kad spavat nemogu,
ja se molim zate dragom Bogu.
A kad me san savlada pred zoru,
pijem vodu na tvome izvoru.

Sanjo sam te, i u snu plakao,
moj Pećniku što si dočekao.
Pun si bio djece i mladosti,
pun života, pjesme i radosti.

U tebi su sada stariji ljudi,
sretni jer ih pjesma pijetla budi.
Sretni jer se tebi povratiše,
i domove svoje obnoviše.

U tebi se svi oni rodili,
u tebi su svoj život sproveli.
U teb' žele do kraja živjeti,
u teb' žele i smrt dočekati.

Na tvom groblju sahranjeni biti,
i u Vječnom Miru Počivati...